nedjelja, 4. studenoga 2018.

Damir Lukačvević | Čuđenje




Čudesna je ljepota cvijeta.
No vide li je bumbar ili leptir
koji se na njemu hrane?
Ili vide tek boje kojima ih cvijet
doziva k sebi?

I čudesne su boje neba:
jutarnja rumena pa tirkizna,
večernja crvena pa tamno plava.
I modra, ah, modra boja jasnog dana.
No zvjerad ne diže pogled k nebu
i ne pita se zašto je nebo plavo.

Čudesni su pogledi
s planinskih vrhunaca.
No uživa li kondor u njima
Ili mu služe tek kao promatračnice
s kojih traži hranu?

I Mjesec je čudesan,
to svjetlilo noćno koje toliko često
zaluta u pjesme
(pa, evo, i u moju),
to dijete sraza iz kojega se rodilo
partnerstvo njega i Zemlje,
a koja od tada na njegovo kruženje
odgovara disanjem oceana.

I oceani su čudo
i plavetnilo njihovo što se vidi iz Svemira
i mora, i jezera, i rijeke.
I voda je njihova čudesna
u kruženju svome.

No najveće je čudo um koji postavlja pitanja:
Zašto cvijet ima boje?
Zbog čega je nebo plavo?
Zašto su planine visoke?
Kako je nastao Mjesec?
Što je to voda?

I još je čudo što se s nalaženjem odgovora
taj um ne prestaje čuditi,
već o čuđenju ispjeva pjesmu.

Nema komentara :

Objavi komentar