petak, 5. listopada 2018.

Miroslav Pelikan | Hibler V


Marek II

I tada, kada je već duboko i izgledalo je duboko utonuo u kaljužu promašena života, dogodilo se nešto neobično. Direktor gimnazije predložio je Mareku, neka započne raditi u gimnaziji, obrazovan je, dovoljno mlad da s nestašnom djecom izađe na kraj a ni plaća nije loša.

Gospodin direktor ima u vidu i jedan stan blizu škole koji bi se povoljno mogao iznajmiti a sigurno bi odgovarao gospodinu Mareku, profesionalnom glazbeniku,

Uostalom, mogao bi u školi oformiti orkestar, ima tu puno posla, samo neka što prije prihvati ponudu.
Doista, nije mogao drugo već prihvatiti velikodušnu ponudu. Vlast je već provjerila njegov vojni put, kao vojnik on im nije značio ništa a kao glazbenik bio im je vrlo zanimljiv, njihove je derane trebalo pomalo pripremati pa i kroz glazbu za vremena koja dolaze.

Stan u koji se uselio bio je udoban, u tihoj ulici s gotovo nečujnim stanovnicima i namješten tako da mu se odmah svidio.

No direktor je kod Marekovog stupanja a posao, tiho mu šapnuo.

-Vi ste gospodin, bivši natporučnik. Nema sviranja unaokolo, ni za kakve novce.

-U redu gospodine, skrušeno se složi Egon Marek.

Ubrzo mu je najbolji mjesni krojač sašio dva odijela, oba tamna, jedno za svaki dan a drugo za svečane prigode..

Marek se vrlo lako, bez ikakvih teškoća uklopio u novi život, škola mu nije oduzimala ni puno vremena a ni snage, noći je provodio u finom stanu, sve češće pomišljajući na prve note koje je davno zapisao, nastojeći otkriti ima li dara za komponiranje.

Nastojao je od samoga početka sa svima u gimnaziji razviti pristojni, kolegijalni odnos, što mu i nije bilo teško.

U međuvremenu je uspio zapisati i prve taktove koji su mu skakutali u mislima.

-Dobro je Marek, dobro, pomišljao je ponekad gimnazijski profesor glazbe.

Naravno, rad u školi donosio je i obilje društvenoga života pa tako ni njegovo odmjereno ponašanje nije moglo ostati nezamijećeno.

Čuo je s raznih strana kako je zapeo za oko, da tako kažemo, kćeri ovoga ili onoga, koja je mlađa ili starija, bogata ili imućna, iz bolje porodice ili još utjecajnije.

On bi se na to uglađeno smješkao, sjećajući se raznovrsne galerije likova s kojima se susretao, bez ikakvih obaveza, tek da utoli žeđ svoga tijela.

I tada je jednostavno odlučio. Kćer gradskog vijećnika Tomasa, Veronika, oduvijek mu se činila nekako najprivlačnijom, pa je njoj u tajnosti i posvetio svoju prvu kompoziciju.

Djevojka smeđe kose, tamnih očiju, otmjena i nježna, bila je Marekov izbor.

Već se pomalo Marek umorio i škole i glazbe, iako je sada već direktor gimnazije. Ima s Veronikom dvoje djece Emiliju i Josipa. Svakodnevno dirigira i profilira mlade glazbenike.

Jučer je navršio pedeset godina i nikada se nije osjećao tako loše.

Njihov veliki, prostrani stan, sa svojim cjelokupnim volumenom, legao je na njega i ne da mu disati.
Prekriven je hladnim znojem, osjeća hladnoću i nelagodu.

-Što to ne valja Marek?,- šapće sam sebi.

-Ništa ne valja - odgovara sebi. –I ti bi trebao kao i onaj Hibler otići u svijet, u potpunu slobodu a ne se odlučiti za ovaj grozni zatvor od svakodnevna života. Kakav jadan život Marek, sažaljeva sam sebe.

Veronika ga nastoji razveseliti, opažajući njegova mračna raspoloženja,

No u Mareku tinja neki gadni crni dim i upozorava na propast.

-Što ne valja     Marek, što te guši?

Svakodnevno se propituje, iz dana u dan, sve lošijeg izgleda profesor glazbe.

I tako nezadovoljan s ovim svijetom, napustio ga je Egon Marek, gimnazijski profesor glazbe, direktor gimnazije u pedeset drugoj godini života.

Čulo se poslije, od srca, od neke nepoznate tuge a ljudi su se čudili, bavio se je s onim što najviše voli a to je glazba, živio je u lijepom, velikom stanu, ne zbog njegove plaće već zbog njezina bogatstva i opet je bio nesretan a tko bi svima ugodio, zaključivali su radoznalci i vraćali se u susret svojim stvarnim problemima.

Nema komentara :

Objavi komentar