subota, 6. listopada 2018.

Miroslav Pelikan | Hibler VI


Veronika

Veroniku nije iznenadila, za druge tako iznenadna nagla i bezrazložna smrt a za nju primjereni kraj života njezina supruga Egona Mareka., glazbenika, tako ga je ona ponekad u svojim razmišljanjima nazivala.

Zapravo, nikada nije uspjela a niti mogla razumjeti, niti shvaćala Egona. On je uvijek ostao na pristojnoj distanci od svih pa i od nje.

Egon je za nju zauvijek ostao u nekom svom, nepostojećem svijetu.

Rijetko je kada pričao o svojim vojničkim danima, o vremenima kada je s ponosom nosio sjajnu odoru, tek spominjući imena mjesta gdje je s mukom ustrojio orkestar i s njim nastupao pred uvaženima pobirući pljesak za svoj nadljudski napor.

Jednako je rijetko pričao i o danima kada je šutke svukao odoru i živio od svirke po raznoraznim jazbinama, gotovo na rubu egzistencije.

No, Veroniku je od samoga početka privuklo njegovo držanje, dakle od trenutka kada ga je prvi puta vidjela dok se sa svojom glazbenom grupom vraćao s noćne svirke a ona išla s obitelji u crkvu.

Prošli su jedno pored drugoga, on ju je zamijetio, nasmijao se i podigao šešir.

Zbunila se na tren.

-Oče, tko je ovaj čovjek s gitarom?

-Ah, odmahne rukom vijećnik Tomas, propalica i zgubidan.

-Ne odaje takav dojam oče.

-Da, da, kažu neki da je nekada bio u onom carstvu, natporučnik, profesionalni vojni glazbenik. Čuo sam kako se priča da je završio akademiju u pragu. O nje mu se inače svašta priča.

-Da, oče.

Ponovno su se susreli dva tjedna kasnije, dok je Marek sa svojima svirao u povodu lokalne proslave na gradskom trgu.

Veronika ga je radoznalo promatrala iz daljine s nekoliko svojih prijateljica. Malo bolja gospoda uvijek su se držala po strani, ne miješajući se odviše s narodom.

Doista se Marek isticao u toj grupi svirača.

Kada je obnovljen rad gimnazije, lako se uočilo kako nedostaje pravog, stručnog kadra.

Nova vlast tražila je na sve strane podobne i sposobne, no nikako nije uspijevala u cjelosti složiti cjeloviti nastavnički kadar a propisi nisu dopuštali početak rada bez kvalificirana osoblja.

Netko se dosjetio ili je to bila baš Veronika, bivšeg natporučnika Egona Mareka, profesionalnog vojnog glazbenika, koji se ovih godina uglavnom potucao od jedne do druge svirke, tonući sve dublje u propast, slabo obučen, zapravo sve zapušteniji i gladniji ali uvijek pored neke boce koje je kružila u skupini svirača.

Direktor gimnazije ga je u posljednji trenutak otrgnuo s dna i vratio ga u pristojni građanski život.

Vrijeme je vrlo brzo pokazalo koje je njegovo pravo lice, lice novoga profesora glazbe u gimnaziji, naime, pred njima je bio uglađeni gospodin srednjih godina s primjerenim rječnikom i manirama iz
daleka svijeta.

U takvim okolnostima Veronika Tomas se posve lako i bez teškoća približila Egonu Mareku, susrećući se s njim na nekoliko mjesta u gradu, tamo gdje se gospoda obično i nalaze i odijeljeni su od obična puka.

-Doista je šarm gospodina Mareka neodoljiv-šapnula je jednom Veronika Antoniji Libkovski, svojoj najboljoj prijateljici.

-Ali draga, pa on je stariji od tebe umalo dvadeset godina- začuđeno će i u nevjerici Antonija.

-Da, da-nasmije se Veronika- ali još uvijek je gospodin Marek najmarkantniji slobodni muškarac u našem gradu.

-Tu si potpuno u pravu,- složi se Antonija.

I uistinu, gotovo za nikoga nije bilo iznenađenje kada su se Veronika i Egon vjenčali u mjesnoj crkvi, ona iz imućne obitelji gradskog vijećnika Tomasa, on profesor glazbe i bivši natporučnik.

Uskoro se rodila Emilija i nepunu godinu kasnije i dječak Josip.

Obitelj Marek živjela je u otmjenom stanu, na prvome katu u Riječkoj ulici s poslugom. Namješteni stan darovao im je Veronikin otac.

Doista, o njima se pričalo kao o skladnoj i finoj građanskoj obitelji s dvoje male jece, ona je tako lijepa i profinjena a on je pravi gosopodin.

No, iza te građanske fasade, Veronika je bila silno nezadovoljna svojim brakom, imala je čvrsti dojam kako je suprug uopće  ne primjećuje  nakon škole i objeda odlazi u svoju radnu sobu i ponekad se začuje zvuk klavira, komponira i izlaZi iz nje, duboko u noć, tiho se uvlačeći u krevet gdje već ona odavno spava, ne dočekavši budna njegov dolazak.

Vječito odsutan, nikada povišena tona, sjedio bi nasuprot nje za objedom, rijetko bi je kratko pogledao i to oNda kada bi je zamolio za malo soli.

Veronika je pokušavala razumjeti i to kako je on umjetnik i kako je on jednostavno istrgnut iz svijeta koji je prestao postojati. No nije mogla shvatiti njegovu duhovnu nenazočnost dok je njegovo tijelo sjedilo za stolom.

Egon je zapravo poslije Josipova rođenja, izgubio svaki interes za njezinim dodirom, iako su i dalje dijelili spavaću sobu.

Odmicao bi se do ruba ležaja, okrećući joj leđa, u tišini.

No, svejedno, Veronika se nikome nije mogla požaliti na Egonovu udaljenost i ravnodušnost. Od kada je postao profesor glazbe, nije se više sastajao s onim svojim sviračima, nije odlazio nigdje bez nje, no najčešće je bio sam sa sobom u svojoj radnoj sobi ili je samo tjelesno prateći zu šetnjama po gradu.

Podržala je svesrdno kod svoga oca Egonovu kandidaturu za direktora gimnazije.

I te večeri, kada se on po prvi puta požalio da ga nešto strašno pritiska u grudima, ona je spoznala svu promašenost svoga braka, svoga života.

Gorko se nasmijala, svi su joj zavidjeli na ovakvom životu a ona bi se odmah mijenjala sa svakim.

Egon Marek je sahranjen dostojno a uplakana supruga razmišljala je o svojoj slobodi, stečenoj nakon toliko muka.

Nije odoljela svojim nagonima i instinktima u lječilištu, gdje se oporavljala  iznenadne smrti supruga i upustila se u tajnu vezu s doktorom Horvatom, nešto starijim od nje,

U lječilištu je ostala gotovo dva mjeseca, prazneći svoje nagomilane frustracije, najčešće u liječnikovom apartmanu.

Otišla je bez pozdrava. Pomalo joj je i liječnik bio dosadan, htio joj je doći još bliže, preblizu i to nije mogla otrpjeti. Liječnik ju je želio posjedovati cijelu i dušu i tijelo.Kasnije se znala ponekad u nekom lječilištu susresti s nekim, punim života.

U svome gradu njezina slika udovice s malom djecom nije smjela biti dovedena u pitanje.

U posljednje se vrijeme sve češće prisjeća fine suzdržanosti svoga pokojnog supruga, doista, pravi gospodin.

Nema komentara :

Objavi komentar