srijeda, 3. listopada 2018.

Miroslav Pelikan | Hibler III


Na žalost, Hibler bi drhtao od muke dok bi o tome razmišljao, anđeo smrti zaobilazio je vrata na njegovoj maloj sobici u ubožnici.

-Zašto me već jednom ne posjetiš tamni i okončajmo ovu bijedu zauvijek? Zašto te nema crni?

Tako je sve češće ridao Karlo Hibler ili Ivan Mrak u tami, iznemogao, tegobno osjećajući patnje izmorenog tijela.

O svojoj duši, o kojoj se tako zdušno brinula sestra Amalije, poslije njezine smrti nije razmišljao, vjerovao je kako je otišla skupa s Amalijom u nepovrat a njemu je preostalo samo tijelo, kožna vreća s nekoliko škripavih kostiju.

Sasvim nedavno, san mu je donio neočekivanu radost.

Stajao je, jasno je vidio svoje dječje, bose noge ispod velike kruške pored njihove kuće, tu ispod gore i vidio je kako podiže glavu prema krošnji ne li opazio najbliži plod koji će u trenu pojesti.

Oh kako su te kruške imale lijepi okus. Nikada nije jeo bolje kruške. Ponekad bi u snu začuo ne posve razgovijetno razgovor oca i Makarina. Otac ga nudi za šegrta.

U tim momentima je bio posve siguran kako će se na njega baš tada spustiti crni i prekriti ga tamom.
No, nitko nije dolazio a Hibleru se sve više gadilo onemoćalo, neprepoznatljivo tijelo. Sasvim je zaboravio na svoju jedinu ljubav, vreli osjećaji izblijedili su, od gitare nije preostao niti jedan ton.
I dalje je mukotrpno živio, ponešto i pomagao sestrama i novome svećeniku, onaj koji ga je primio otišao je u grad, govorilo se kako će on biti novi biskup.

Mjesto u koje je davno pristigao, proširilo se i sliči pomalo gradu.

Hibler rijetko odlazi u mjesto, ionako nikoga ne poznaje, on je suvišan njima o oni njemu.

Najveći dio dana provodi u sobici i čita životopise svetaca i čeka s radošću noć kada će se iznova zateći ispod velike kruške i s nadom kako će se napokon tama spustiti na njega.

Nema komentara :

Objavi komentar