srijeda, 3. listopada 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 24. dio


3.

Ipak, neposredno prije godišnjeg odmora, krajem srpnja Damir je dobio jednu od onih “ponuda koje se ne odbijaju”, u Varšavi, u centrali predstavništva francuskog farmaceutskog giganta za srednju i istočnu Europu, s plaćom koja je sve samo ne mala, i poslom koji se sastojao o obilaska bezbrojnih farmi za uzgoj peradi od Minska i Tallina do Poznanja i Bukurešta na kojima se trebao plasirati taj genijalni kokošji antibiotik, a što je uredno trebalo značiti da ćemo uz njega u Varšavu i nas tri, na što nisam bila spremna, štoviše, na što nisam željela pristati ni u ludilu. Moguće da je Damir znao za ovu ponudu i ranije, štoviše, sigurna sam da je za nju znao i ranije, no valjda je želio ostati toliko pristojan da me ne povrijedi, pa se dogodila ona nesreća u dravskom kanalu, pa je zacjeljivala Danijela, pa se približavalo ljeto i godišnji odmori, zacijelo je procijenio da je ovo možda najbolji trenutak da mi objavi ovu nemalu promjenu koja nas je trebala zadesiti, naime, stan u Varšavi je već bio iznajmljen, navodno je već razmišljao i o kupnji novoga i većega u nekoj boljoj četvrti, što mi je bilo posve svejedno, jer u Varšavu nisam namjeravala seliti niti sam se veselila novoj ulozi sretne kućanice koja mi se sve više razvijala pred očima: upravo po onom planu malih, nevidljivih koraka koji su bili i te kako svrhovitiji od nasilnih i naglih poteza koji se vide. Ovo sam shvatila kao dio njegove perfidnu igre podčinjavanja s kojom će me pretvoriti u ono što nisam; “ali djeca će ići u međunarodnu školu”, “ne možeš zamisliti koje su sve pogodnosti, jednom godišnje idemo kolektivno s obiteljima u Polineziju” ili “imat ćeš beskrajno puno vremena za svoje talente”, da, kako je sada interesantno mogao izvrtati tezu o mojim “beskorisnim talentima” u svoju korist, naime, smijao se mojim “pjesmuljcima” i “bezveznim pričicama” koje sam manje više neuspješno i nevidljivo slala na natječaje, između ostalog Ivan nije ni znao da mi je više puta objavio neke pjesme na svojim off portalima na kojima se bavio “neopipljivim bilom svijeta”. Lani sam, uostalom, dobila i nemalu nagradu za kratku priču, možeš misliti, na temu supruge i majke koja jedan dan spakira stvari i s kćerima ode trajno u Australiju. Ta je priča bila kratke slave, ali je za mene imala simboličko značenje, a nagrada mi je bila samo potvrda da moje misli nisu zvučale nimalo usamljeno.

Damir je bio praktičan, bio je perifidan i bio je dobar otac kada je bio kući, no uglavnom nije bio kući, dok bi posao u poljsko-francuskoj multinacionalki zaista značio da bismo se na kraju viđali na tim kolektivnim prisilnim druženjima u bivšim francuskim kolonijama uz eventualne vikende kada bismo posjećivali Visoke Tatre, Torunj ili Krakov.

No, na sve bih to možda i bila pristala da sam imala trideset godina, da nisam bila na rubu četrdesetih, da se sve ovo nije odvilo netom prije, i nagrada za priču, i Tomislavovo samoubojstvo i ono s Ivanom, ona afera koja nije bila afera, ona prijevara koja to nije bila, ali je bila, ono naše uzajamno meketanje i ona nesreća: Ivan nije bio muškarac kakvog bi netko normalan poželio, ali ja više nisam bila posve normalna i meni je godio takav muškarac, muškarac koji je bio odavno dotučen, kojem je iskusio stvari koje ja kao dio one skupine “privilegiranih” nisam poznavala, Ivan je bio samo srce tame koje me je neodoljivo privlačilo nasuprot Damira koji se brzinom svjetlosti sam odmicao, ne želeći valjda i sam upasti u tu točku singulariteta kojoj sam se približavala.

Odlučili smo: Damir ide u Varšavu, a ja ga neću sprječavati u njegovom profesionalnom razvoju, za sada se nećemo razvoditi, on će dolaziti kada bude mogao, a ja ću ostati s Lucijom i Deom sama, hvala Bogu, bila je i jedna dobra strana svega toga, naime, neću više toliko često posjećivati njegovu mamu niti u Zagrebu niti na Pagu. Bilo je jasno da ove godine neće biti zajedničkog ljetovanja, prvih dana kolovoza Damir je već otišao u Varšavu, a ja sam djecu odvela kod roditelja u Varaždin gdje sam provela i sama veći dio ljeta. S roditeljima nisam razgovarala o ovome, za njih je ovo bilo predstavljeno kao jedno napredovanje u karijeri, kao novi karijerni uspon, kao jedan korak više, za mene je ovo bio jedan korak dalje u životu, ali u mrak, u posve nepoznato, u teren koji nisam ni na koji način poznavala. Za njih bi to bila stvar od koje se ne bi oporavili godinama, životni poraz koji se nije smio dogoditi, nešto što nije bilo u programu i za što ne postoji rješenje. Ovako, iako smo svi znali o čemu je riječ, nismo o tome ni razgovarali, štoviše, činilo se da priča o “karijernom iskoraku” djeluje vrlo uvjerljivo. Sestra i Danijela su znale dosta mojih dvojbi i pravu narav stvari vezanu uz Damira, ali Ivana sam i njima zatajila, jednostavno nisam bila spremna razgovarati o nečemu što, u krajnjoj liniji, još uvijek nije ni bilo započelo.

Početkom rujna, još dok je bilo vruće ljeto, tijekom jednog vikenda, dok su djevojčice još bile kod roditelja, zaletjela sam se tih dva i pol sata do Rijeke, nisam mu se ni javila, samo sam došla, parkirala i poslala poruku “tu sam”.

Cijelim su mi se putem prelijevala razmišljanja o krivnji, nevjeri, prijevari, o tome kako je jedino lijep i iskren onaj prvi trenutak, a sve ovo kasnije je obično trapljenje i gubljenje vremena, o tome kako me može dočekati moguće razočaranje, zašto bi, uostalom, Ivan čekao jednu glupu babu, zašto bio on uopće očekivao nešto od mene, možda je sve to bilo tek tako, bez veze, neka se ne šokiram ako ga sretnem s nekom lijepom, mladom, propupalom djevojkom u stanu, no nije se iznenadio, gotovo mi je trenutno odgovorio “otvorio sam vrata, dođi gore, dvanaesti kat” te sam odmah potom čula zujanje brave.

Zapravo me iznenadio stan: malen, pun svjetla, navodno sam čula da su mnogi stanovi u Rijeci puni svjetla, naravno, s pogledom na more, Ivan onako nonšalantno odjeven u neke smiješne bermude, majicu i premladenački sat na ruci, sve mi je djelovalo nekako poput promjene dimenzije, vremenske zone, ovdje ljeto, kod nas već najava jeseni, tamo raspadnuti brak, ovdje možda jedna nova priča, oh, da, znala sam da se zanosim, ali moram priznati da sam se gotovo namjerno prepuštala.

Ipak, nismo si poletjeli u zagrljaj, tek smo se ovlaš poljubili, on me gotovo nehajno držao za ruke, ponudio mi je da odemo do nekog restorančića na crni rižoto ili nešto slično, ili da ostanemo doma i da naručimo nešto za jelo, na primjer, pizzu, kaže da imaju dobru nedaleko odvade, uz čašu vina, najprije čašu vina, pitao me “remole od Frescobaldija”, “chianti” ili “zinfandel, nešto kao plavac mali”, na što se odmah nasmijao, „to je nepretenciozno, ovo su obična i nimalo skupa vina, bez zajebancije“, doda i zacijelo pomisli baš kao i ja, „malograđanski“, onako glupo, kao da mi je bilo stalo do vina, pa sam nehajno rekla “chianti”, iako mi je bilo posve svejedno.

S kauča sam primijetila zid pun nekih obiteljskih fotografija, naravno, tu je bila i Hana, bila je sva u bojama, prisutna, živa, velikih očiju, podsjetila me na slike one američke umjetnice koja je davno, možda još šezdesetih, radila portrete djece s tim velikim, dubokim očima, osjetila sam na tren zrnce zavisti, ali činilo se nebitnim, on je možda primijetio tu moju nedoličnost, naime, nisam imala ni jednog jedinog vršnjaka koji je već bio udovac ili udovica, za razliku od ovih razvedenih kojih je bilo bezbroj. Tehnički, ni Ivan nije bio udovac, no ne znam kako bi se to stanje moglo nazvati.

Već smo pojeli tu pizzu, već je otvarao drugi bocu onoga “chiantija”, navodno mu je bolje sjedalo uz jelo od nekog bijelog vina, ja ionako nisam znala pravila oko pijenja vina niti me bilo posebno briga, već sam mu došla reći novosti, no prije toga on je morao meni reći bitnu novost, nešto što se odvilo u međuvremenu, a u što nisam bila do tada upućena osim što sam čula Bogdanovićevo ime iz ranijeg razgovora.

Naime, Ivan je govorio da je bio kod tog Bogdanovića, i ne, nije ga ubio, nije ga ni mislio ubiti, to se tako kaže, kao retorička figura, samo je Danijela bila malo kratkih živaca pa ih je sve skupa skoro stajala glave, dakle, taj mu je Bogdanović, navodno je na samrti, rekao nešto važno, da će on biti nasljednik one kuće, da nema smisla sada o tome obrazlagati, ali da je “prošao sve važne faze”, da je zaista izdržao do kraja, do samoga ruba, i da je vrijeme da netko drugi od njega, tog starog, preuzme “ulogu osovine, onoga koji priču drži na okupu, onoga koji je sam nepokretni centar događaja”, da njemu vrijeme istječe, da neće jako dugo i da se spremi na sve skupa. Navodno je Bogdanović sve to već bio i pismeno riješio, nije trebalo biti nikakve dvojbe jer je Ivan već odavno znao sve što je trebao znati, uglavnom dovoljno da preuzme onu kuću, neka radi s njom što hoće, kao i dio njegovih poslovnih aktivnosti, jasno, uz određene jasne izvore financiranja.

Iako je sva ta priča djelovala pomalo smušeno, ipak je imala nekoga smisla: kao, rekao je Bogdanović da je njegova priča već posve istrošena, da je posve obesmišljena, da je ljudima najvažnije pružiti jednu novu, svježu priču, ali dovoljno duboku da je utemeljena, nikako ne nešto površno jer se to odmah shvati i razotkrije kao prijevara, kako se kaže spin, da je nužno još jednom sjesti i ponovno ispričati sve što je trebalo kako bi se sam narativ vratio u normalu.

Mora da sam već bila supijana kada me je poveo na balkon gdje mi je govorio još nešto o “smislu svijeta” i “osi”, i “dubokoj državi” u koju je zašao, točnije o “dubokoj moći” u “pupku svijeta”, o nečemu što nastaje na žrtvi i što je potrebno ljudima stalno iznova govoriti jer ljudi su skloni zaboravu…

… U koji sam i sama počela tonuti te večeri kada me poveo u svoju sobu. Nisam mu stigla reći novosti, no čini se da je on sam shvatio “novosti” i bez mojih dodatnih obrazloženja. To je bila točka nakon koje je bila prijeđena granica i nakon koje se više nisam mogla vratiti.

Nema komentara :

Objavi komentar