Milica Lesjak | U ime razuma

Razlijeva se ovozemaljsko vrijeme,
posrće neomeđeno trajanje,
strepnja osmijehe skriva,
nada se u hropcu zadaha guši.

zaboravismo vrijeme  kad smo se rodili,
kad smo djecu u život gurnuli,
kad smo zadnji put prag rodnog doma prekoračili,
nekoj drhtavoj starosti utjehu pružili.

neke nove godine slavimo,
pobjede il' poraze, više ni važno nije,
matematiku na brojanju krvnih zrnaca vježbamo,
putničke vlakove pune odlazeće mladosti skrivamo.

ne ronite više duboko,
već ste do mulja došli,
ne slavite godine kremirane,
ne nudite sunce na rasprodajama
po gradskim trgovima.

Već je dovoljno hladno,
više ne pucketaju vatre,
u predgrađima srca kremenje se skrilo,
možda će jednom opet nekom zatrebati,
da iskru nade zapali.