srijeda, 3. listopada 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 23. dio


2.

Ivan mi je te večeri imponirao: onako poražen, položenog oružja, izgubljen, beznadan, onako melankoličan, s iskustvom koje je bilo grozno, ali je bilo ozbiljno, ne mogu reći što je bio okidač zašto sam mu se onako pozvala u sobu, ali to više nije ni važno. Možda jer sam jednostavno bila pijana, malo manje od njega, no dovoljno pijana da se ohrabrim prijeći granicu između nas dvoje. I da, bilo mi je ugodno na onome krevetu na kojem nismo radili ništa osim što je on tu i tamo nešto lupetao, pa bi mu svaki čas još više pozlilo, pa bi se opet vratio meni u neki poluzagrljaj, ne, nije to baš bio pravi zagrljaj, ali je ipak bilo daleko više od geste dvoje koji se nisu godinama sreli.
Znala sam da je Danijeli to smetalo, da je osjećala nelagodu, možda čak i zavist, možda i nešto treće, no nije me bilo briga, bila sam opušteno tupa na ovakve stvari, pa sam pristala na njezin prijedlog da odemo autom negdje, ja sam shvatila kod nje, iako mi ni sada nije jasno što je trebalo to značiti, kamo smo mi to u 4 ujutro trebali ići.

Ivan je bio nešto bolje, činilo mi se da čak uspijeva i normalno razgovarati, bio je nešto prisebniji te je sada stao baljezgati nešto o tom Bogdanoviću, o tome kako mu je žao Tomislava i o tome kako nije nikada trebao doći na ovaj susret, no nešto se urotilo da dođe pa je došao, ali da i dalje misli da bi onome Bogdanoviću - za kojeg uopće nisam znala ni tko je ni što je - trebalo zavrnuti vrat, to jest da će ga najvjerojatnije uskoro zatući.
Već smo bili prešli most preko Drave kod Šemovca i kretali se prema Otoku uz derivacijski kanal koji je spajao dva akumulacijska jezera.
Tada je još dodao kako je “Martina skoro zadavio jastukom”, ali da se ipak smilovao.
Danijela je u tom trenutku posve izgubila razum: počela je urlati, nagazila je na gas, udarala je po Ivanu, vrištala “da, znala sam da si je ubio” i “znala sam da si ga ti zaklao”, “da, to si bio ti, ti si to napravio”, tada je u jednom trenutku posve izgubila kontrolu nad autom i samo sam osjetila da smo najprije poletjeli, a zatim počeli brzo propadati prema vodi u koju smo udarili strahovito snažno, toliko jako da sam mislila da sam sva slomljena i da se auto savio.
Odjednom je voda počela ulaziti sa svih strana, svi su prozori bili otvoreni, a Danijeli je zračni jastuk jako pritiskao glavu. Zapravo, ta se situacija ne da gotovo ni opisati, može jedino u slow motionu, naime, posljednje sekunde nesreće na cesti su nešto nevjerojatno, sve počinje letjeti po automobilu, nebitne sitnice se počinju pretvarati u projektile, komadići stakla lete na sve strane, ostala sam bez sandala, nakit koji sam imala je poletio u nekom neočekivanom smjeru. Iako nisam izgubila svijest, Ivana sam izgubila iz vida. Auto je počeo ubrzano tonuti prema naprijed, voda je bila hladna i jako duboka, dovoljno duboka da svi izginemo, a struja je neprekidno i snažno vukla. Nekako sam prelako isplutala kroz prozor, no Danijela je bila onesviještena i krvavih tragova po čelu, morala sam uzeti duboki dah da je stignem izvući iz auta koji je i mene i nju povlačio sve dublje, toliko duboko da sam imala osjećaj da će mi puknuti bubnjići, sve dok nije udario o dno i nastavio prednjim dijelom strugati o njega kako ga je nosila struja. Danijela nije bila vezana i zapravo sam je samo povukla k sebi. Uzgon nas je izbacio na površinu, a struja nosila sve do plićine uz obalu gdje sam konačno nogama dohvatila dno.
Ivan se stvorio od nekud, živ, posve trijezan, rekao je samo, “ne znam što trebamo, ali nešto trebamo”, povukao ju je na obalu tako što ju je uhvatio ispod pazuha, osjetilo se slabo bilo, ja sam joj potrgala košulju i grudnjak i pritiskala je o srce, dok joj je on pokušavao udahnuti zrak, i tako jednom, dva puta, tek je tada počela izbacivati vodu i disati. Tada sam shvatila da je ipak živa i da, tada sam shvatila da smo preživjeli nemoguće, da smo trebali biti mrtvi, da je ovo bila ona fatalna nesreća koju smo ipak nekako prevarili iako smo trebali potonuti taman kad sam odlučila da ću dramatično promijeniti sve u životu.
Možda sam ovo trebala čitati kao znak, kao “malus omen”, kako bi rekao Ivan, no ja sam ovo iščitala kao znak da baš sada trebam učiniti sve da se stvari poslože na jedan novi način, upravo onako kako sam trebala i ranije no nisam imala hrabrosti.
Ležali smo na obali, počelo je ljetno rano svitanje, uskoro se zaustavio i neki automobil, nakon njega je stao još jedan, za nekoliko minuta, možda i desetaka minuta, nemam pojma ni o čemu, bilo mi je hladno i tresla sam se, kao što se tresao i Ivan, nisam znala je li od hladnoće, prevelikog šoka ili nagle upale koju smo zaradili od hladne vode, dok je Danijela sada ležala poluonesviještena na boku uz još poneki krkljaj i kašljanje koje se povremeno moglo čuti. Netom kasnije sam bila u kolima hitne pomoći, bili smo, kako se to kaže, “obrađeni”, u biti već smo sljedećeg dana bili otpušteni, tek je Danijela ostala nekoliko dana jer je kod nje postojala neka sumnja u edem ili nešto slično, moguće da su je zadržali i zbog onog rasprsnutog stakla koje je dobila u lice ili procjene da je dobila neki veći udarac. Ipak, osim štete na autu i kaznene prijave koju je zaradila zbog cijelog niza razloga, nije bilo veće štete, samoj sebi sam rekla da ću joj financijski pomoći oko svega, to mi nije trebalo predstavljati problem.
Jednostavno, preživjeli smo ono što možda nije bilo moguće preživjeti, slijetanje automobilom pri 80 kilometara na sat u hladni derivacijski kanal i njegovo potonuće na pet ili šest metara dubine u manje od jedne minute, kako sam sve to kasnije čitala u novinama ili načula u razgovorima. Damir je došao u bolnicu po mene i zapravo se sve trebalo vratiti u normalno stanje.
Nekoliko tjedana kasnije, Ivan mi je poslao poruku: “imamo puno toga za ispričati, zar ne?”
Ja sam mu odgovorila “da, reci gdje bi želio razgovarati?”, na što mi je poslao samo jedan smajlić i upitno “zar majka dviju kćeri i uzorna žena treba razgovarati s ovakvom protuhom?” Kratko sam poslala “da, zašto ne?”, iako je bilo puno razloga koji su govorili u prilog ovome “zašto ne”. No nisam marila, samo sam još dodala “reci gdje i kada”. Neko vrijeme nije odgovarao, pa mi je poslao poruku “uskoro ću ti se javiti”, što je i učinio nekoliko dana kasnije: “kod mene”, s točnim koordinatama na google mapsu. Kod njega, u njegovom malom stanu u Rijeci. Neposredno nakon toga stiže sljedeća poruka “onoga trena kada si spremna”.
Koliko sam god bila spremna onoga časa onaj dan na onoj pijanci, sada me napustila hrabrost i vratila sam se u svoju svakodnevicu koja je postajala identična onoj od prije nekoliko tjedana.


Nema komentara :

Objavi komentar