Maja Ručević | Kafka, navrh noža

Kad se Gregor Samsa jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u golemog kukca. To se i meni često događa. U tim prigodama najprije malo promrdam ticalima, rastegnem svoja tri para hitrih nožica, prpošno pomislim gdje ću sve danas gmizati, sretan što sam glup, neopterećen i žohar, ali već s prvim pogledom na sat, ah, kafkijanskog li usuda, i spoznajom da za sat vremena moram na posao, nevoljko i ipak posve čovjekoliko ustanem i pristavim ju. U džezvi su još ostaci od jučerašnje. Tako se i meni miješaju dani, jedan se ulijeva u drugi; starim, kopnim, tu i tamo pomislim kako ću sve jednog dana radikalno odrezati, otići na Island i zarađivati toliko da će u kući uvijek biti najmanje 5 kilograma kave i paket punomasnog mlijeka, nikad više neću morati misliti koja mi se od 100 grama više isplati. Neki dan je kolegica na poslu oduševljeno pričala o blagodatima sode bikarbone i o tome kako kada sipaš samo malu količinu iste u šalicu kave, ono navrh noža, to potpuno mijenja okus, osvježava je. Tekućina se malko zapjeni, ali okus je „fantastičan i neprepoznatljiv!“ „U konačnici, soda je i zdrava!“ Nisam joj htio kvariti doživljaj informacijom koju sam upravo čitao na telefonu. Pomoću radara na orbitalnom svemirskom brodu snimili su 20 kilometara široko jezero, 1.5 kilometar ispod zaleđenog južnog pola Marsa. Ta bi i u novootkriveni izvor vode na crvenom planetu sasula sodu. Da se malko „zapjeni“, poboljša okus. Dok sam obavio nuždu i istuširao se, cijela mi je iskipjela na štednjaku. U džezvi kalvarija, na satu petnaest do osam, u kutiji jedna preostala cigareta. Putem do posla, zamišljam kako Donaldu Trumpu počinje dan, i koliko su bolno neusporedivi moj i njegov život. Dok prolazim pored fakulteta na kojem sam godinama sanjao kako će mi diploma donijeti dostojanstven život, razmišljam i o Kylie Jenner, 21-godišnjoj milijarderki čiji jedan tweet sruši dionice Snapchata, o tome čitamo dok skrolamo medijskim mrakom današnjih portalčića, odmah pored nje iskoči nam i reklama za carsko meso na akciji u Konzumu. Jer, mi zaslužujemo jesti „carski“. Da, sve ću ostaviti i otići na taj Island. Samo da preguram do iduće plaće. I ne, ovo nije izolirani incident, i nisam ogorčen i zajedljiv samo jutros jer sam ustao na lijevu nogu. Takav sam stalno, ustajem na dvije čovječje lijeve i odlazim u svoj rudnik, samo danas ni kavu nisam popio, živčan sam. Obrati li mi se ijedna od kokoši sad kad uđem s nekom najnovijom velebnom spoznajom iz kućne radinosti, dat ću otkaz. Spalit ću se ispred nekog ministarstva. Mora da su mi malodušje i suicidalni porivi frcali iz očiju jer me Marijan obazrivo pogledao kad sam ušao i odmah rukom signalizirao da siđemo dole po onu iz aparata. Dok je mašina spravljala otrov, rekao mi je: „Dođi navečer na roštilj. Sam sam, otišla je s malom kod svojih.“ Umiren spoznajom o skorašnjem razgovoru uz meso i alkohol ispred ekrana na kojem je Liga prvaka, tom njegovom spasonosnom gestom izvlačenja utopljenika na kopno, jer, iskreno, odavno se ni sa kim nisam ni podružio, pa makar to bilo i ovako trivijalno, klasično muški, stajao sam i razmišljao o genezi instant kave. Bilo je nečeg u tom bezveznom okusu što me je tjeralo na prekomjerno zamaranje mozga. Jedanput sam, nakon što sam mamuran upao u prvu smjenu nalivši se prethodno tih topivih granula ne bi li došao sebi, ispovraćao sve u hodniku ispred ureda, a onda, kategorički okrivivši za to upravo sadržaj plastične čašice, a ne litru viskija od noći prije, mahnito guglao povijest instant kave. Nije bila baš dugačka, ali je proizvod itekako uspio zaživjeti. Od nekog japanskog znanstvenika koji ju je proizveo u sam suton 19. stoljeća, preko američkih vojnika u 2. svjetskom ratu koji su, kako svjedoči dnevnik jednog, u svom tom blatu, štakorima i užasu rata pijuckali instanticu koju je proizveo George Washington (ne predsjednik, nego neki nadobudnjak) pa do modernih dokonih kućanica vječno sa šalicom-dozom u rukama. Otpio sam gutljaj, bila je revijalno odvratna. Zapalili smo, a onda mi je Marijan priopćio da mu je žena opet trudna i da nema pojma kako će hraniti još jedna usta. Izrekao sam dvije tri sažaljive i naoko utješne, a onda munjevito otkazao večerašnji roštilj izmislivši neodgodivu posjetu majci na koju sam navodno, ovako rasijan kakav jesam ovih dana, potpuno zaboravio. Ne mogu to slušati. Ne mogu više nikakve tegobe, ničije beznađe, ni svoje, sam sam sebi nepodnošljiv, empatije nemam, i da, sebičan sam, odavno nisam čuo ništa lijepo, ništa što sluti na lakoću postojanja, sve je dobilo predznak „na jedvite jade“, kao neki neodvojivi, prilijepljeni balast života. Dok smo se penjali stepenicama, susreli smo portira koji konstantno priča sam sa sobom i besplatno dijeli maksime radničkog života svima koji u hodu otvore uši za to. Jutros nas je baš podigao: „Eh momci moji, šta je nama naša borba dala...“ Taj odbljesak ex – Yu mitologije, taj stari – novi učmali komadić čemera u ovo usrano jutro legao mi je kao šamar. Ima boljeg od ovog, mora biti. Ne smijem biti Gregor Samsa do kraja života. Ušli smo unutra. Čitav ženski dio populacije okupio se za stolom. Jedna po jedna, vrškom noža grabe iz vrećice soda bikarbone sitni bijeli prah i sipaju u instant kavu. Kako u čašici nastaju mjehurići, krevelje se i dižu iste uvis, nazdravljaju. Osvojile su svoj Mount Everest. U konačnici, depresija je jedna od najraširenijih bolesti današnjice. Kao soda, potpuno vam promijeni okus.


Osvojeno drugo mjesto na Međunarodnom natječaju za kratku priču do 1000 riječi sa središnjom temom Moja prva jutarnja kava

⛵Vezane objave:  Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi | Proglašenje pobjednika