Kolumne

subota, 20. listopada 2018.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba


Dragi moj romane. Vratio sam ti se ja i na dobrom smo putu da od nas nekaj i postane. Saznao sam da se u susjednom selu održava radionica kreativnog pisanja, pa sam ti svaki dan nakon pola motorom išel na predavanja. Bome, mogu ti reći, nije loše opet se osjećati ko da si u školskoj klupi. Samo kaj ovaj puta nitko sa mnom nije htio ići krasti trešnje kod susjede Marice. Rekli su mi Lojzek, nemoj biti bedast. Em si prestar, em predebel. Ali zato smo svi skupa lijepo poslije išli na čaj. To ti se tako pije kad želiš biti pisac.

No, nebum ti lagal. Nakon drugoga čaja sam rekao konobarici da mi u čajeka stavi i malo konjaka. Onako, poskrivečke.

I mogu ti reći da sam naučil puno toga. Prvo, da baš i nije zgodno pisati samo na zagorskom ako želim da moj roman razumiju i ljudi koji nisu članovi DVD-a. Ali ne mogu ni ja sad baš zanemariti svoje korijene. Drugo kaj sam naučil je da svaka knjiga mora imati nekakvoga reda. Pokazal sam  im svoju i rekli su mi da od toga nikad nebu bila ljubavna knjiga. Ali su mi rekli da bi možda mogel napraviti zbirku priča. Ajde, onda sam rekel da je pametno slušati ih ak sam već ja bil tak bedast da krenem pisati bez glave i repa. Zato, danas budem pisal o jedno stravoužasnoj priči koja se dogodila Franceku Špumpaču.

Vražji put

Bilo je ljeto i mrkla noć. Francek je cijeli dan u vinogradu rezal trsje i, ha, kak to ide, malo si je popil. Mora se to tak uz posel jer drugačije trsje nebu rodilo. I tak si je Francek malo prispal, kolko od alkohola, tolko i od posla. Došla je noć i Francek ko Francek, čovjek bukva (kak ga zovemo), bez imalo straha se uputil kroz šumu poprečke doma.

Sad moram stvoriti ambijent.

Bila je ona mrkla noć koju sam prije spomenul. Sovica je hukala negdje u šumi, a naši stari su govorili da kad sova pjeva, došla je po nečiju dušicu. Lišće je u krošnjama šuštalo, a pod Francekovim su nogama pucale grane ko da hoda po zdrobljenim čašama. Veli Francek da se nije nadal, a kak i bi, kad je od jednom dolje niz put, pod svetlom mjesečine, od jednom ugledal nekakvu prikazu. Veli, usral se u gaće. Napuhal je prsa, skupil šake i ubrzal korak. I cijelo vrijeme je pamtil riječi koje mu je babica govorila:“Sinek, ak po noći sretneš nekoga da ide prema tebi kroz šumu, to su ti coprnice. Ni za Bogeka dragoga nemoj pozdraviti jer te bude zdrapala i iskopala ti oči.“ Ide Francek, bukva naša, a bome ide i prikaza s druge strane. Veli Francek da je prikaza bila veća od njega za glavu, a kad je prošel pokraj nje, bil je skoro sto posto siguran da prikaza nije imala glavu. Nije ju pozdravil, a kak je prošel pored i počel trčati, on se kune s životom svoje Ankice (ne voli ju baš, pa se to ne vredi) da se prikaza okrenula i rekla mu, „Dobar večer, Francek.“ U tom je trenu znal da to nije coprnica. Niti duh. Znal je da ga je sam vrag črni našel na tom šumskom putu. Trčal je doma kolko su ga noge nosile i negdje po putu izgubil škrlaka, ovoga, kapu.

Drugi se dan Francek probudil i nekak sam sebe uvjeril da je sve to sanjal. Cipele kraj kreveta su bile čiste, obleka koju je imal jučer je visjela vani na štriku. Sretan kaj nije bežal od vraga, France si je lijepo pojel doručak i krenul nahraniti kravicu prije posla. Kad ono, od šoka samo da mu nije srce stalo. Kapa je visjela na plotu, onakva zamazana i sva prašnjava. Vrag ga je dopratil doma!

Nikome to Francek nije govoril sve dok se nije vratil s posla doma. Joj, Bogek dragi, kaj je to bilo. Ankica ga je čekala na plotu a suze su joj po riti tekle od smijeha. Na kraju se uspostavilo da je vrag ustvari bil susjed Tonček kojega je Ankica poslala da vidi gdje je Francek. Do navečer su već svi znali kak je Francek bežal od vraga.

Bilo je to prije gotovo pet godina i od onda se spomenuti put već preimenoval u vražji. Kunem se, danas više netko nejde po toj cesti kad padne mrak, a djeca ostavljaju prazne flaše da, kakti, zavaraju vraga koji tud ide žedan. Komunalni redari su tome veseli ko pijanci soku.

Tak, bila bi to moja prva priča i nadam se da me sutra ne budu kritizirali u školi. Srdačan pozdrav od Lojzeka.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.