ponedjeljak, 8. listopada 2018.

Božica Jelušić | Kako se kalio čelik (Nekad i sad)


Potaknuta stanovitim razgovorom o takozvanim "karijerama" u svjetovnim, umjetničkim i duhovnim zvanjima, posegnuh za jednim starim fasciklom s uložnicama, u doba kad sam još bila sistematična i uredna, te sam marljivo skupljala svoje "dokaze postojanja". Nađoh tamo jedan požutjeli, strojem pisam dopis dragog Marka Damjanovića, s pozivom na GORANOVO PROLJEĆE. Molim, obratite pozornost: Datum je 19. ožujka 1973. godine, dakle, ja imam pune 22 godine, studentica sam, pišem pjesme.

A ovo su sudionici rečenog događaja: Skender Kulenović, Veselko Koroman, Stevan Tontić, Jevrem Brković, Milo Kralj, Ivan Slamnig, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Golob, Arsen Dedić, Toma Podrug, Veno Taufer, Bogumil Đuzel, Atanas Vangelov, Dušan Matić, Brana Petrović, Milovan Vitezović, Beqir Muslim, Branko Andrić i moja malenkost, Božica Jelušić. Pokušat ću ovo ostaviti bez komentara, da ne ispadne patetično, no s jednim pitanjem: Kako biste se osjećali da u ovakvoj grupi, konstelaciji, ešalonu, trebate čitati svoje pjesme i stati iza njih? Štoviše, ostaviti neki dojam, trag u publici, neki dokaz da vam nisu zabunom uputili poziv? Da ste naime, neka PJESNIKINJA, literatkinja, književnica, a "duh da ne broji godine", kako će podosta kasnije zapisati MIhalić.

Godinu dana kasnije, nakon visoko nagrađene zbirke RIJEČ KAO LIJEPO STABLO, primljena sam u Društvo književnika Hrvatske (danas: DHK) . Na popisu primljenih u "Večernjaku" nalaze se još: Ivo Balentović, Željko Knežević, Nenad Brixy, Stevo Drakulić, Joja Ricov, Dubravka Ugrešić i Pavao Pavličić. Dakle, dobila sam sve profesionalne potvrde, no usprkos tome, ni deset godina kasnije nisam se deklarirala ni potpisivala kao "književnica", sve dok nisam dosegla broj od 15-tak naslova i par stotina članaka.

Svejedno. Ne govorim to ni iz kojeg drugog razloga, već da pokažem "kako se kalio čelik" nekada i sad. S kojom se lakoćom ljudi deklariraju kao "književnici", premda su im pozicije još uvijek amaterske, znanje oskudno, jezik upitan, stil neigrađen, greške početničke, glas neraspoznatljiv u žamoru ptičjeg zbora ili kreketu iz domaće močvare. Oprostite mi na strogosti. Takva sam uvijek bila. Ne obeshrabrujem nikoga, naprotiv, pozdravljam svaku darovitost, originalnost, živi duh i pokretljivu maštu. Ljubav i smisao za jezik posebice honoriram pozornošću i naklonošću. Razlikujem rekreativno, homeopatsko i formativno pisanje od "pisanja kao sudbine", premda bi to tražilo podužu eksplikaciju.

Jedino, ne bih rada da se na nešto meni toliko važno, kao što je spisateljski posao i doživotno "brušenje zanata", stavlja znak površnosti, prenemaganja, neograničene drskosti i uporne samopromotivnosti bez kritičkog suda, koji je svima neophodan. Stvorite tu imaginarnu "gardu" u svom duhu, pa im pročitajte svoju pjesmu ili ulomak proze . I (Ovi moji s "Goranovog..." su mahom mrtvi, morate naći zamjene). Ne morate čak ni zamisliti da ste jedva izašli iz srednjoškolskih klupa, pa neka su vam godine halal u prosudbi!

Nego, kad krenete ono "knj..." razmislite o ostatku. Mislite li da je čelik u pitanju ili neki mnogo jeftiniji, lomljiviji materijal i supstanca? Ja pouzdano znam odgovor, a vama će koristiti da ga saznate.

Nema komentara :

Objavi komentar