Kolumne

ponedjeljak, 10. rujna 2018.

Vladimir Papić | Ljeto jel'?


Na more idem da ne bih ispao čudak. Jer živim u Puli, jel'? Nisam nikad naučio dobro plivati. Trup mi je ukočen, dok se ruke i noge koprcaju po vodi. Kao da se utapam. Preplivavam mali zaljev od Grota do hotela Splendid jer tamo nema spasioca. Inače bi, vrlo vjerojatno, često uskakali u vodu da me izvuku dok bih ja uporno pokušavao završiti svoju rutu. Starci i mala djeca miču se kad doplivavam do obale. Neki se čak i nevoljko penju na nju. „A što ćete? I on se zaslužuje kupati“, rekla je anonimna bakica dok su joj pružali prvu pomoć. Sudarili smo se u vodi, jel'?

Odlučio sam to ljeto da ću ostati ustrajan. Usprkos strahu, kako svojem tako i tuđem, nastavio sam preplivavati. Zašto kažem svojem strahu? Zato što plivam uvijek s glavom uronjenom u vodu, a inače sam slijep k'o šišmiš i ne vidim ništa ispred sebe ako ne stavim leće. A leće ne mogu u vodu, jel'? 

Kad otvorim oči, ispod sebe vidim svašta tj. ništa pa onda iz dubine mora isplivaju oni neimenovani koji žive ispod površine. Teško meni s njima. Prepredeni su. Učini mi se da osjetim blagi dodir na listu, lopaticama, palcu  ili preponama i cijeli se naježim. A oko mene nikog. Ljudi se pitaju što je to ispod? I ja se pitam, jel'? Svaki put kad mi se to učini, naglo dignem glavu i panično lovim zrak. Što baš i nije zgodno kad su valovi, jel'? Onda mi slana voda uđe u usta i sasušim se do druge strane obale. Nezgodno je kad ti se to dogodi negdje na pola puta. Nemaš pljuvačke i daha, a odozdolje nešto dolazi po tebe. 

Kažem, prepredeni su. Nekad se pojave naglo pred tobom širom otvorenih usta i progutaju te kao onog drvenka, Pinokija.

Nekad postavljaju zrcala na morskom dnu. Pa sunce sja s obje strane. Dno svijetli poput vrha. Čovjek se lako može zeznuti i završiti na dnu, jel'? Ma da, moglo bi se reći da su oni na vrhu, a mi na dnu. Mi ih ne znamo otjerati. A oni nas znaju. Izludjeti, jel'? Divim im se.

I tako su po tko zna koji put došli po mene. Opet sam izgubio dah pa onda i pljuvačku. Počeo sam mlatarati rukama i nogama po vodi, ali nitko mi nije došao u pomoć, jel'? Kupači su me promatrali s uobičajenim zgražanjem. Jer tako inače plivam, jel'? I, što sad? Nisam se niti pokušao izvući ovaj put.

Zaronio sam prema zrcalima.

Sve te ljude sad grize savjest, a ja? Mene baš briga jel?  Sad, fino proziran, lakši od perca plivam bolje nego ikad. Vrebam nevine kupače iz dubine. Podvaljujem im zrcala da se vide kakvi su. Dodirnem im nehotice list, nožni palac ili, ako baš želim biti bezobrazan, bradavicu ili penis, jel?

Onda nek' se oni pitaju što je ispod. Ja sada znam.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.