ponedjeljak, 10. rujna 2018.

Mirela Španjol Marković | Drugi peron, četvrti kolosijek


Odlomak 

Morana, koja je od svih nas imala najdublji glas, najkraću frizuru i najneženstveniji vokabular - psovala je sočno, voluminozno, uživajući u šoku koji bi njezine riječi znale proizvoditi kod slušatelja - Morana čije lice nije poznavalo ni traga šminke iza koje se većina nas brucošica znala skrivati, brijala je na istočnjačku kulturu, Indiju, zen-budizam i meditaciju. Iskrena, snažna, otvorena, vječno obavijena oblakom cigareta i društvom koje je oko sebe skupljala poput ljepila, ta nimalo feminina Morana bila je opako i beznadno zaljubljena u nekog oženjenog tipa koji nije imao ni najmanju namjeru ostaviti svoju ženu i dvoje male djece, nego bi jedan dan u tjednu, pod izlikom poslovnih putovanja, provodio s njom, i nakon toga se vraćao obitelji. To je smetalo svima osim njoj.

– Zašto ne nađeš nekog normalnog frajera, Morana, ima toliko slobodnih muškaraca na ovom svijetu, vidiš da on nikada neće biti tvoj? – pitala sam.

Otpuhnula je dim cigareta i prezrivo odgovorila: – Moj? Ljudi ne pripadaju nikome, draga. Varaš se ako misliš da će nam itko ikada pripadati. – Značajno me pogledala nakrivivši glavu. – A ti misliš da Slaven tebi pripada? Ne budi smiješna, draga. Uostalom, tko kaže da ne možemo voljeti više ljudi odjednom? On svoju ženu voli na drugi način nego mene. Što je tu loše?

– Stvarno, isprao ti je mozak. Što sve nećeš izmisliti samo da ga opravdaš. I to što nikad neće ostaviti ženu.

– Ma, ne isplati se njoj govoriti – Sanja se uključila i preokrenula očima.

– A zašto bi je ostavio? – nije odustajala Morana. – Kad nas obje može imati.

Razrogačile smo oči.

– Jel' te on drogirao, ženo božja? Možda zato što ona ne zna da ti postojiš, ma što ti o njemu mislila.

Gdje je tu ljubav i iskrenost – tvrdoglavo sam branila svoja uvjerenja.

– Što ja imam s njegovim odnosom s njom, dušo? Ja ga volim i pristajem na ovo što imamo. A imamo ljubav i točka.

Nisam imala što dodati. Amen, rekla bih i pogledala Sanju koja mi je davala znak rukom – ma pusti, proći će je.

O, kako bih se danas s njom mogla složiti. O neuvjetovanju u ljubavi, o dogovoru duša. Bilo je to vrijeme dok sam bila neprobuđena.

A oni su znali uživati. On u pažnji i mirisu svijeća koje bi ona popalila iščekujući u lotos-pozi njegov dolazak. Zapravo nije bio loš, bio je simpatičan i duhovit tip koji je neispunjenost i dosadu dugogodišnjeg braka rješavao ljubavnicom. Možda ju je i volio, ne znam. Ona je bila
sretna, to znam.

Proveli bi dan-dva zaključani u stanu i nikome ne bi palo na pamet da ih smeta. Nakon što bi otišao, istog trenutka s njegovim zatvaranjem vrata, kao rukom odnesena, nestajala bi njezina opsesivna zaslijepljenost ovim sredovječnim markantnim muškarcem i ona bi se kao nekim čudom pretvarala u otkačenu, druželjubivu okupljačicu društva. Iste večeri okupili bismo se u njezinu stanu uz cigarete, vino i palačinke. Znala se rugati na svoj račun, a ja sam voljela neke kreativne psovke, njezinu originalnost i pametan pogled iza lenonica. Voljela sam njezin humor, voljela sam biti joj prijateljica.
Tako je Morana živjela sve do onog dana kad je mr. Oženjeni sjeo u automobil s 2,4 promila alkohola u krvi, kak' se i šika za jednog direktora koji s poslovnog ručka žuri k ljubavnici – studentici. Sletio je niz cestu 20 km od Zagreba. navodno im je dugo trebalo da identificiraju tijelo.

Trebao je doći tu noć, Morana ga je čekala satima i pred jutro je, tvrdi Sanja, ustala i popalila sve svijeće koje je našla u stanu.

– Nešto se zakompliciralo – tješila ju je Sanja.

– On je mrtav, znam to – odvratila joj je.

Zatim je digla slušalicu i nazvala mene. Kad sam nakon uporne zvonjave digla slušalicu u pet ujutro, rekla je hrapavim glasom koji sam jedva razumjela: – Trebala sam znati, stolić mi je rekao.

Rekla sam joj da ne govori gluposti, samo mu je nešto iskrsnulo. Pojam smrti kad imaš osamnaest godina ne postoji. Kad imaš osamnaest godina ljudi su besmrtni, naročito oni koje poznaješ.

Spustila je slušalicu i na prvim jutarnjim vijestima kad su javili o nesreći na putu prema Zagrebu, nazvala je njegovu ženu i rekla joj samo: – Voljela sam ga.

Dva mjeseca prije tog događaja, na onoj seansi, pitala je duha svojeg nedavno umrlog oca: „Kad ćemo biti on i ja biti skupa?“ A stolić je nacrtao križ. Tada se samo prezrivo nasmijala. „Odjebi, tata, mora da su ti crvi pojeli mozak!“

Nama je svima postalo jako neugodno – ne znam je li zbog njezina sarkazma ili zbog tog nacrtanog križa.

Sad, kad je ta spiritualna poruka dobila svoj tužni, tragičan smisao, ona je se sjetila.

Mirela Španjol Marković: Drugi peron, četvrti kolosijek, Beletra 2018.


Nema komentara :

Objavi komentar