Kolumne

ponedjeljak, 10. rujna 2018.

Miroslav Pelikan | Ana Kraus III


Iskreno govoreći Albert Novak se uvijek sjajno osjećao u Parizu, taj je grad bio njegov istinski dom. S bukinistima se odlično slagao, s prekupcima umjetnina nastojao je pronaći gotovo uvijek zajednički jezik, mada se to teško postizalo, jedna je strana morala po sili zakona biti na dobitku a to nije bio on, no nije se žalio, život u Parizu bio je uzbudljiv i u njegovoj glavi ali i tijelu ponekad palio kratkotrajne plamičke koji su ga održavali na životu u sumornim danima.

Pio je kavu u središtu metropole i bio je sretan što se napokon riješio one nevolje zvane Ana Kraus. Da ga nije potjerala možda bi još u miru živio u D. No dobro, ni ovako nije loše. Iznova je u pravoj igri, doduše radi za druge, ali živjeti se mora.

Tja, da je sve bilo kako treba, Ana bi danas bila glavna u antikvarijatu dok bi on pio kavu na terasi s uglednim kupcima. Sigurno bi imali djecu, barem jednu djevojčicu koja bi sličila njoj, zacijelo.
-Oprostite gospodine, slobodno?

Iznenadi ga jezik i pogleda čovjeka koji je stajao ispred njega.

-Da, naravno, izvolite.

-Vi se mene ne sjećate gospodine Novak.

-Kako da ne gradonačelniče.

Ustane i pruži ruku čovjeku u zgužvanom odijelu.

-Vi ste ovdje službeno.

-Ne, turobno će Maras, odselio sam se iz države.

-Zašto?

-Ah, zašto, odmahne Maras, namjestili mi aferu, što ću, pobjegao sam.

-Ne bojite se ovdje, znači.

-Ja sam bio sitna riba u toj igri, na vrijeme sam se sklonio. Nadam se da su zaboravili na mene.
Dok su pili kavu, Maras je ispričao novosti iz domovine. Nakon dosadne ispovijedi, Novak ga upita.

-Recite mi, što je s Anom Kraus?

-Mislite, što je s vašom Anom Kraus. Da, ona se prije nekog vremena vratila gola i bosa iz onog vašeg mjesta D. Našli smo joj neke poslove, no niti jedan joj nije odgovarao. Nisam znao da je ona tako profinjena žena, prava milostiva. Na kraju je završila kao spremačica u noćnoj smjeni u Zapadnoj bolnici. Često sam slušao od svoje tajnice kako je ona, Ana Kraus, silno nesretna žena, osoba bez sreće. Pa, evo i što joj se dogodilo s vama, ako dopustite.

-Da, možda nisam bio korektan prema njoj, ali takve su bile prilike. Svi se mi borimo kako bi preživjeli. Znate što, bili ste moj kupac, uzmite ovo, neka vam se nađe. Možda se još koji puta sretnemo.

-Hvala gospodine Novak.

Još dok je razgovarao s Marasom, Novak je sve isplanirao. Ionako mora poslom u domovinu, možda ne bi bilo loše da pronađe Anu i da joj kaže, barem dobar dan.

-Baš trivijalno Novak, promumlja sebi u bradu.

Za četiri dana sjedio je za okruglim stolom u Restoranu F, nasuprot Ane Kraus.

-Da, prije jedanaest godina Alberte mi smo se upoznali i svašta proživjeli zajedno.

Doista, tih jedanaest godina ostavilo je duboki trag na Aninim svijetlim očima s mnoštvom borica oko njih, jedino je konjski rep podsjećao na onu davnu Anu.

-Što ti radiš, glasno ga ona upita.

-Trgujem, knjige, umjetnine, pomalo.

-I stalno se seliš s ona dva kofera?

-Ah ne, nedavno sam ih bacio. Sada koristim samo jedan, manji puno, crni. Sasvim dosta. A ti Ana?

-Ja sam još uvijek u onom stanu, u obiteljskoj kući Kraus. Znaš, čudno je, sada ja imam četrdeset i četiri godine, koliko i ti, kada si onda došao u grad.

-Da, samo, ja sad imam punih pedeset i pet godina i imam samo jedan kofer i nije mi loše. Slobodan sam, neovisan, imam novca koliko mi treba.

-Zbog čega si došao? Da  me vidiš? Nemoj lagati. Želiš vidjeti moje umorno lice bez osmijeha.

-Došao sam vidjeti tvoj dugi izravni pogled, tek malo otvorene usne. Došao sam vidjeti kako zamahuješ svojim repom. Eto.

-Ne znam koliko si vidio. Odavno se ne smijem. Ostao mi je samo konjski rep. On me podsjeća na sve što sam prošla.

-Da, da sam možda bio pametniji i hrabriji, danas bi zajedno vodili onaj antikvarijat, živjeli u stanu na prvom katu sa svojom djecom.

-Ne pričaj gluposti Alberte. Da si to htio, dogodilo bi se. Ali, ti to nisi želio. Pođi sa mnom, pokazati ću ti nešto.Često tamo prođem i iznova se začudim.

Odmah je znao kamo ga vodi.

Prilazna ulica, pusta, prašnjava.

Zastali su ispred zgrade s praznim lokalom u prizemlju.

-Sve je prazno Alberte, zapušteno, tužno.

Albert se zagleda u oronulu kuću, staru i izdanu.

-Cijela je ulica ovakva, bez života. Posve sliči nama. Pogledaj, naziremo se na staklu. Izgledamo kao ova kuća, prazni i ostavljeni.

Dok mu je govorila dodirne mu ruku, on se otrgne i otrči niz ulicu.

Iste je večeri Albert Novak otputovao iz grada neobavljena posla a kamo je otišao zanimalo je samo Anu Kraus, kada bi se nakon naporne noćne smjene sjetila antikvarijata i Alberta iz Prilazne ulice.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.