Pramcem u sumrak

JEDINA KĆI

Piše: Jelena Miškić

Koja je danas krenula u osmi razred. I koja je prvi dan osmog razreda otišla na maturalac. I koja je odjednom djevojka. I kojoj sam pričala noć prije kako joj je ovo najljepše doba života i koje tek počinje.  I kako njezino vrijeme tek dolazi i nek uživa i nek se smije i bude sretna cijelom putem. I kako sam silno ponosna što je osmi razred moje škole.


(Jer ja nikada nisam bila. Moja generacija nikada nije otišla na svoje maturalno putovanje. '91 nas je provozala skroz drugačije).

Kada smo se parkirale iza škole prije ukrcaja na veseli autobus izvadila je iz džepa kutijicu i rekla: "Daj mi ruku." A onda mi je omotala narukvicu oko zgloba. Tad je rekla:" Sad brzo ti meni!" Na mojoj piše "Mother", a na njezinoj "Daughter". Zagrlila me i rekla: "Sad nemoj cmoljiti!"

Mahale smo si dok bus nije zamaknuo iza ugla.

Sjela sam u auto i plakala do 7. Majke plaču. Kad ih nitko ne vidi.