Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 16. dio

Hani i meni se život doslovno okrenuo na glavu. Zapravo, kao neka vrsta okidača da se preselimo u Gorski kotar, osim nevjerojatno jeftinog građevinskog zemljišta, bila je i nenadana, ali dobrodošla ponuda Hani za posao. Koncem ljeta, negdje baš kako se rad na Bogdanovićevoj knjizi bližio kraju, u udaljenom, ali ne predalekom gorskokotarskom mjestu prigodnog naziva Hladogora talijanski je investitor, inače privatno dobar s Bogdanovićem (a koji je, opet, u Talijanovoj poslovnoj zgradi u Bergamu imao i svoj ured za Italiju i Švicarsku), upravo kupio nekad propalu drvnu industriju i odlučio je prenamijeniti za proizvodnju stolica, za što je svakako trebao ponešto novih radnika, pa tako i školovanih industrijskih dizajnera, po mogućnost s iskustvom, a uz to je, navodno, planirao i izradu tzv. masivnih stolova, nešto posve suprotno od proizvoda iz, primjerice, Ikee, a što sam, pomalo neznalački, smatrao grozno ružnim i nemodernim, ali očito je Talijan imao neku računicu. Ovo se činilo zaista kao naručeno, izuzmemo li goranske zime na koje nismo bili navikli, kao i malo mjesto poput Hladogore, od kojih se nekada zaziralo, a sada smo pomalo pretenciozno govorili da se nalaze “na zaobilaznici”, što je u svakom slučaju značilo manje od sat vremena udaljenosti od Rijeke.

Kako sam kasnije doznao, ime mjesta, tako magično, Hladogora, nastalo je zbog gladi koja je neke godine nakon turskih ratova zavladala kada su stradali prvi češki naseljenici. Mještani se pak puno više oslanjaju na pučku etimologiju, pa je tako ono “INRI” zapravo “Isus Nazarećanin razapet izdahnuo”, a Hladogora tako ima veze s hladnoćom, što je, barem na razini stvarnosti točno, no nije odavalo gotovo ukleti pravi naziv mjesta.

Već ranija odluka o gradnji kuće kao novoga centra života, dakle, “ognjišta”, sada je mogla biti samo potvrđena.

Dinamika života, koja se do nedavno činila kao tavorenje, odjednom je postala vožnja na vlakiću smrti, u kojem nije bilo ni mjesta ni vremena za očajavanje, kao niti za ona tipična domaća zdvajanja poput “što i kako sad”, već je sve jednostavno ukazivalo da otvorena vrata treba iskoristiti jer se takvi naleti sreće ne događaju više puta u životu.

Već smo do jeseni došli u Gorski kotar. Jednostavno sam došao u mjesto, neko vrijeme smo živjeli u iznajmljenoj kući, dok se naša ne sagradi na zemljištu koje je i prije bilo građevinsko s nekom ružnom kućom iz šezdesetih, a kad je naša kuća bila sagrađena nakon manje od godine dana, mogli smo konačno preseliti u taj naš moderni “dvorac” od sto šezdeset kvadrata. Naravno, samo po sebi, ovo je zahtijevalo moje svakodnevno putovanje u Rijeku, što, kao što rekoh, nije bilo neki veliki problem. Hana je osim posla o kojem je malo govorila, a činilo se da je ni najmanje ne opterećuje, imala čak i društvo, ovu moju nekadašnju šulkolegicu Danijelu, koja je nekim čudom istovremeno radila u mjesnoj školi, a što mi se toga trenutka činilo zaista dobrim nadomjestkom za seoski tupež i posljedično dosađivanje. Naime, dinamika na selu je bila posve drugačija od one u gradu, imala je neke svoje zakonitosti i bio sam svjestan da bi na Hanu to moglo ostavljati posljedice. No čini se da barem na početku nije bilo tako loše. Udaljenost od njezine mame na 25. katu riječkog nebodera bila je mala, da je željela, Hana ju je mogla svaki dan posjećivati, no nije, kao što ni ja nisam posjećivao ne znam koliko dugo svoje, jednostavno je s vremenom dolazilo do neke otuđenosti, odvojenosti, zasićenosti vlastitim životom, tako da je obavezno obiteljsko posjećivanje postalo napor, davež, nešto što nas čini još umornijima. Jedinom se alternativom tjednom ritmu ponedjeljak-petak činilo gledanje televizije navečer, povremeno gledanje filmova, a vikendima šetnja prirodom kada je to vrijeme dopuštalo ili odlazak u Rijeku, Trst ili Zagreb, čisto radi promjene ambijenta, iako smo s vremenom i to počeli sve rjeđe činiti.

Nisam imao čak ni neke velike predrasude prema samome mjestu, štoviše, uopće nisam ulazio u te lokalne priče o onoj genetski usađenoj propasti ovdje, štoviše, zanemarivao sam ih, to jest, uopće nisam uzimao te priče o mjestu koje se napušta i koje ostaje bez djece kao i o prevelikoj stopi samoubojstava kao nešto što bi trebalo predstavljati problem. Za mene to jednostavno nije postojalo.

Ono što je u toj svakodnevici ipak bilo teško, bila je ta neka čamotinja uzrokovana pretjeranom željom, a sve manje mogućom realizacijom, dakle, tom “medicinski potpomognutom oplodnjom” koja je bila jedan medicinski potpomognuti psihoteror kojem se nije naziralo kraja i koji je završavao tzv. biokemijskim pobačajima, dakle, otpadanjem ili propadanjem ploda, umiranjem, i, iako se to događalo i ranije, sve je to u ovom mjestu koje je bilo depresivno samo po sebi, koje nije pružalo ništa više od doma, bilo možda još i više potencirano, tim više što je i sa strane medicine kao struke mogla doživjeti samo šutnju na previše postavljenih pitanja. Kao jedinu zabavu, odnosno distrakciju, moglo se nazvati Hanine povremene susrete s Danijelom i da, one šoping izlete u trgovačke centre koji su koliko-toliko simulirali neko životno veselje.

Znao sam da se Hana jako zainteresirala za lokalne priče i da je povremeno o tome razgovarala s onim Martinom na kojeg me Bogdanović uputio da ga pozdravim, što na kraju nikad nisam učinio. Moguće je da je između mene i nje došlo do udaljavanja, ali to je bila očita posljedica tako velike promjene na koju nismo bili spremni i ovih životnih prioriteta koje smo ranije evidentno zanemarivali, a sada su se činili nerješivima.

Sve u svemu, mjesto je, upravo poput nas samih, samo o sebi kreiralo mit koji je, da stvar bude bolja, sve više postajao stvarnost. Odnosno, tada sam po prvi puta shvatio da postoji ta tanka, nevidljiva veza između nečega što se naziva priča i to s druge strane stvarnosti. Odnosno, recimo to ovako: ono što se nije moglo shvatiti, zahtijevalo je slaganje u smislenu cjelinu. To što je smislena cjelina suluda, npr. da je mjesto u biti “ukleto”, postajalo je djelatna sila koja je oblikovala ljude i njihov svijet.

No, ako bi se primijenila analogija, a jest, to nije moglo biti ni ugodno ni inspirativno za Hanu. Mislim, tada sam posumnjao, a danas znam, pogriješio sam tražeći jeftiniji teren i pristajući da se izmjestimo iz grada gdje smo godinama živjeli. Ne mogu osporiti da postoji, možda neuzročna, ali svakako simbolička veza između propadanja mjesta i Hane, a posredno i mene samoga. To jest, da je niz uzroka (ne)prorečene propasti morao nužno dovesti - a do čega drugoga - nego do propasti.

Moguće da bih sam zanemarivao problem još i dulje da se nije tada, nekih dvije godine nakon što smo doselili u Hladogoru dogodio taj Hanin epileptički napad kada je u supermarketu rekla da joj sijeva ispred očiju. Ja sam joj mislio da je to migrena, kao kupit ću aspirine, morat ćemo brzo negdje u mrak, kako bi joj to prošlo na što mi je bila rekla da neće trebati. Ipak, nismo napravili ni deset koraka, kad je ona odjednom počela padati, grčiti se i lomiti u vratu. Prevrnule su se oči i potekla joj je krv iz usta. Uskoro je izgubila svijest. Znao sam da je ovo nešto loše, a sam ostao posve zakočen.

Svjesni autopilot tada je spriječio moj kolaps. Tek kasnije, nakon bolnice, u autu, na povratku kući, činilo kako je naš kolaps, moralni, obiteljski, ljudski, emocionalni, istovremeno jedan te isti na koji, koliko god bio uvjeren da sam spreman, zapravo nisam spreman i ne mogu se pomiriti s njime. Čak i onaj “coup de grace” koji nam je omogućio relativno lagodan život, zapravo, normalan, ali bolji od onoga koji je mogla imati većina, nije bio dovoljan da bi spriječilo očito neminovno, to da je Hana bila nagrižena nečim, tek sada to tumačim depresijom uzrokovanom tolikim ustezanjem od onoga za čime je zaista čeznula.

Tada, taj dan bih označio kao trenutak kada je započela ta žestoka kriza, a koja nije prošla ni danas, u kojoj sam shvatio da mi ona nedostaje i u kojoj više uopće nisam znao što bih trebao i kako bih trebao činiti. Jednostavno sam bio, postojao, ostajao prepušten valu nekontrolirane energije koja je nadrastala moje i tjelesne i umne sposobnosti, preplavljivala ih i odnosila u mrak.

Ideja o kraju svijeta tada je postala nešto posve jasno, nisu mi za to trebale ni kanalizirane poruke ni anđeoska federacija, ni teorije urote. Jednostavno je tjeskoba okolnosti sve učinila takvim da se činilo kao posljednje: posljednji dan, posljednje viđenje, posljednji razgovor, posljednja želja. Posljednje nebo i posljednje zgrade.

To su te naše male, posve osobne apokalipse, kada se prebacimo na te naše autopilote bivanja, postojanja, egzistiranja, kada shvatimo da je sve to uništivo, kratkotrajno, poput iluzije. I kako je sve to što naizgled zacijeli, zapravo uvijek otvoreno, kako ostavlja na nama duboke, mračne napukline koje najvjerojatnije nikada ne nadrastemo.

Tada nisam znao, ali sam kasnije to tumačio kao predznak. Hana se sljedećih tjedana i mjeseci zapravo sve bolje oporavljala i činila se nekako sretnijom, kao da je ono imalo učinak elektrošoka, te je organizam počeo ulaziti u stabilnije stanje u kojem je sve postalo ponovno normalno. Novo normalno - ali normalno.

Naravno, nisam vidio ništa neobično u alraunama koje je počela skupljati po kući kao ni to što je pažljivo vodila bilješke, kako mi je rekla, o nečemu tajnovitom, nedokučivom, o nečemu što polako raspoznaje, dakle, o tom jednom svijetu koji se nalazio iza koprene vidljivoga, iza stvarnosti, gdje ova vukojebina više nije bila vukojebina odakle su iseljavali čak i vukovi, nego je počela pomalo graditi jedan, pa ja sam tada tako želio vjerovati, literarni svijet koji je bio fantastičan, utopijski, radilo se o fascinanciji prirodom koja je uništavala tragove staroga svijeta, ovoga koji živimo, njegove zadanosti, njegove patnje i boli i preobražavala ga, naravno magično, u svijet koji se nalazio iza ogledala, točnije iza one staklene kapelice koju je podigao taj neki emigrant prije više od sto godina. Martin je postao centralna figura koja je mirila sve dvojnosti, sve suprotstavljene stvari, modernost i tradiciju, mit i neki humanizam, moguće čak i neku transcendenciju, mislim da su ga nekako tako i sami mještani doživljavali, baš tako, kao jako važnu osobu, koju sam ja igrom slučaja mimoilazio. Sve mi se to činilo čak i zabavnim na jedan, moram priznati, vrlo pozitivan način jer se činilo da je Hani pomagao da nadraste ono što je muči.

Posve glupo i bez dužne pažnje, zanemario sam tu dimenziju priče koja se zavukla u naš život, valjda kao kompenzacija za neuspješne postupke “medicinski potpomognute oplodnje”, a kojima se, ne znam ni sam zašto, a još manje kako, nisam nimalo posvetio, jednako kao što se nisam posvetio niti njezinom skladanju tog virtualnog svijeta koji, doduše, koliko sam kasnije i vidio, nije bila napisala kao jedan cjeloviti tekst, no imala je nizove razbacanih materijala koji su ukazivali na to da je sustavna depopulacija koja se ovdje događa zapravo samo simptom, vanjski znak nečega što se događalo na puno širem planu, ali da je alternativa tome jedan produhovljeni svijet, doduše, poganski produhovljeni suživot s prirodom, u kojem čovjek, ovaj put obnovljeni, sretni i prirodni čovjek živi posve premrežen svojim materijalnim i duhovnim tkanjem.

Hana je za to još više dobivala potkrijepu u pričama koje je čitala ili koje je sama rekonstruirala, bilo da se radilo o onoj stvarnoj priči o nestanku nekih mladih ljudi 1976. u planinskoj kolibi nakon dočeka Nove godine, bilo da je bila riječ o nekoj izmišljenoj, ona je na njima gradila alternativu, a koju ja nisam mogao ili nisam stizao pratiti, ne znam ni sam, jednostavno sada znam da nisam razumio, barem ne u dovoljnoj mjeri. Hana se dubinski zainteresirala za mjesne priče, smatrala je da te bajke predstavljaju prozore u nevidljivu stvarnost, a posebno ju je opsjedao taj događaj sa studentima koji su 1976. nestali u planinama. Ta je pak priča nevjerojatno podsjećala na ruski “slučaj Djatlov” iz pedesetih. U ovom se hladogorskom slučaju radilo o skupini od desetak studenata koji nestaju, a samo je nekoliko tijela tjednima ili mjesecima kasnije otkriveno u stanju raspadanja ili izgriženo od životinja. Ostale se nikada nije pronašlo.

Tu je negdje započelo i njezino uzimanje medikacije, antidepresiva i anksiolitika. I meni je bila savjetovana potporna terapija, naime, rečeno mi je da je ovo složena situacija, s obzirom na MPO i na ženinu dijagnozu koja je uz neurološku dobila i psihijatrijsku komponentu, pa sam i ja uzimao zajedno s njom što antidepresive, što anksiolitike sve dok se nisam navukao na ove druge.

No punjenje dubokom vodom depresije tek je počinjalo, ne, antidepresivi nisu nakon šest, pa niti deset tjedana uzimanja terapije (kako je preporučio psihijatar) djelovali blagotvorno, dapače, činilo se da ne djeluju, a čak i da je bilo nešto pomaka na bolje, ova je priča postajala sve više opterećujuća, kako za nju, tako i za mene. Da sam barem tada znao, kao što znam danas, da je njezin virtualni svijet bio jedino vezivno tkivo koje nisam trebao osporavati, no…

Tada nisam mislio o tome, mnogo toga nisam znao. Neke sam stvari krivo shvaćao, primjerice da će uzimanje lijekova značajno pomoći. Ili da će ugodna svakodnevica biti nešto što će, ako ništa drugo smanjiti napade tjeskobe. Ne, ništa od toga nije bilo učinkovito i stvari su polako, ali sustavno postajale sve teže i tonule sve dublje u ponor nesvijesti.