srijeda, 12. rujna 2018.

Miroslav Pelikan | Ana Kraus V


Dobro si se nosio sa svim poznatim i nepoznatim bolestima, brunda sebi u bradu Albert Novak, izlazeći iz privatne pariške klinike. Rekao mu je bez uvijanja, liječnik Thiery, pa vi imate sedamdeset i četiri godine, uistinu ste u dobroj kondiciji, nalazi su vam korektni, ostalo je zamor materijala. Malo više pripazite i to je sve. Idite na more, bilo gdje, uživajte.

Uzeo je svoju jedinu imovinu, manji crni kofer, spremio nešto bolje odjeće, preostalo je bacio u smeće, zamotao brončanog Davida, provjerio stanje na nekoliko štednih knjižica i odlučio se vratiti kao strani državljanin u svoju bivšu domovinu s odavno nevažećom putovnicom zemlje u kojoj je rođen.

Već prije je odabrao bolji pansion za umirovljenike na Jadranu. Živjet će u garsonijeri i ne mora se brinuti ni za što.

Takvo što mu je odgovaralo.

Napokon će malo predahnuti.

Ljubazno osoblje smjestilo ga je u njegov stančić, upoznajući ga s redoslijedom objeda i društvenog života.

Odmah mu se osobito svidjela velika terasa ispred pansiona s izvrsnim pogledom na more.

-Neće ti loše biti ovdje Novak, uvjeravao je sam sebe dok je raspremao stvari.

Odložio je crni kofer na ormar, potapšao ga i promrsio.

-A kada bi ti mogao govoriti, to bi bilo čudo.

Pažljivo je obrisao brončanu figuru Davida i stavio je na ormarić pored kreveta.

-Neka te tu, budi mi blizu, jedini si mi ti preostao.

U idućim je danima upoznao cjelokupno osoblje pa i poneke stanare. Većinom su to bili korisnici stariji od njega i lošijeg zdravstvenog stanja.

Odabrao je od početka uvijek isto mjesto pored ograde na terasi, namještao suncobran i samo zurio u more, gledajući igru valova i vjetra.

Nakon ručka požurio je na svoje mjesto na terasi i umalo se sudario sa ženom koja je gurala kolica s pacijentom.

-Oprostite, oprostite, baš sam nespretan.

-Ništa, oprostite.

Samo je prošao pored žene i čovjeka u kolicima, hitajući kako bi što prije mogao uživati u igri valova.

Tek se namjestio kada ga iznenadi glas.

-Ispričavam se, oprostite, vi ste gospodin Novak.

-Da, jedva će on, da, ne okrećući glavu od morskog prizora.

-Oprostite, mi smo se nekada poznavali.

-A vi ste?- i dalje će Novak ne okrećući glavu.

-Ja sam Ana Kraus.

Okrene se prema ženi, ne opazi konjski rep i zagleda se iznova u more.

-Ne. Ana se prepoznaje po konjskom repu.

-Ovako?

Novak se okrene i vidi kako žena vješto vezuje kosu u rep.

-Ovako?

Tada opazi ženine svijetle oči, blago rastvorene usne.

Ana.

Ustane.

-Ana.

-Alberte.

Stajali su nepomično na udaljenosti većoj od metra, predaleko da bi si pružili ruke i predaleko za zagrljaj.

-Odmah sam te prepoznala, nastavi vedro Ana, što radiš ovdje?

-Došao sam se napokon odmoriti a ako mi se posreći i umrijeti na miru. A ti?

-Ovdje je moj suprug.

-Tvoj suprug?

-Nakon svega što sam proživjela s tobom, on mi je jedini pružio ruku i prihvatio me je kakva jesam. Na žalost, on ima osamdeset i pet godina, teški je bolesnik, nepokretan ali svjestan. On je sam izabrao ovo mjesto.

-Da, da. A ti, što radiš ti?

-U mirovini sam nekoliko godina. Živim i dalje u svom stanu u Kratkoj ulici. Još je života preda mnom. Zar si zaboravio koliko imam godina?

-Nisam. Šezdeset i tri, nisam zaboravio. No reci mi, je li barem bogataš?

-Ne, ne. Računovođa u mirovni.

-Bio ti je zacijelo dobar?

-Da i ja mu samo vraćam dobrotu koju mi je darovao kada mi je bilo najpotrebnije.

-Da, da. Lijepo izgledaš Ana..

-Za tvoje godine i ti ne izgledaš loše. Nije li prerano za tvoj boravak ovdje?

-Ne. Baš sam na vrijeme dospio na ovo mjesto.

-Dobro, dobro. Ne ljuti se. Nadam se da ćemo se vidjeti idući put kada dođem.

-Svakako.

Ona mu priđe i pruži mu ruku, on je prihvati i brzo je povuče.

-Vidimo se Ana.

-Vidimo se Albert.

Iste večeri Albert je pokupio svoje stvari, rekao direktorici pansiona kako mu se ne sviđa ovo mjesto, posebno ona ogavna terasa i da ide naći bolji pansion.

Svi su ga u čudu gledali dok je odlazio.

Doista, neobičan starac.

-Što misliš kamo nam valja brončani, na sjever ili jug?

Iako nije čuo Albert je znao što govori David, kamo ti hoćeš Alberte Novak.

Nema komentara :

Objavi komentar