Sjedim sam u debelom hladu velikog starog bora iskrivljenog od stoljetnog hrvanja s ljutom žegom i suhom soli. Negdje je oko tri sata popodne i nigdje nikoga. Ništa se ne čuje osim bjesomučnog orkestriranja cvrčaka, kao da sam na cijelom svijetu sam s mirisnim borom i vrućim cvrčcima. Trebalo mi je nešto takvo ovih dana, gore u gradu sve je toliko zalijepljeno i masno, doslovce kao da se ljudi tope i razlijevaju po užarenom asfaltu. Morao sam se maknuti barem malo. Nekako uspijem dobiti tjedan dana odmora i spakiram se s jednom jedinom osvježavajućom mišlju, sjednem u auto dok mi glavom odzvanja; more, more, more. Što sam od mora dalje to ga jače čujem, ali kako mu se približavam njegov mistični zvon polako prelazi u mekani pjenušavi šum valova o oblutke. Sigurno provocira, cijele godine me zove i šulja se lubanjom, a kada se napokon susretnemo ono samo sramežljivo šuti i razbija se o bijele stijene kao da me ne pozna. Baš sada, dok sjedim pod ovim igličastim stablom, zaboravio sam na njega, iščeznulo mi je iz uha i radoznalo provjerava trudim li ga se čuti.
Nestvarno je nešto na našoj obali, vrijeme tamo curi drugačije, tajanstveno dotiče iskon i sadašnjost u isti mah spajajući ubrzano tijelo izmorenih ljudi sa svojom jednolikom prastarom prirodom. Često se ne osjeti snažan pomak između narančaste zore i ružičastog sutona koji graciozno prolete poput para lastavica. Sunce se tiho rađa i umire iza modrog horizonta, svakog dana pomalo drugačije, možda jedino time možemo ukrotiti inače jednake dane s kalendara. Nije stoga bezrazložna ili lijena prastara izreka ljudi s obale: „Polako“, razumjeti se to može samo uz mirise tamarisa, okus smokava i sunčev oganj. Žao mi je svih onih koji ne mogu zaleći na našu kamenu obalu i izgubiti se u plavom raju, makar samo načas pronaći sebe, dotad skrivenog iza umornih teških i službenih kapaka.
Dani pomalo klize, a more i dalje šuti, zaklanja se svojim velikim plavim štitom iza tisuća školjaka, rakova i algi, kao da se srami ili me bezobrazno draži da se što dalje s njim otisnem u modri zagrljaj. Večeri ovdje su mirne, a tek poneka žarulja ispred zelenih vrata konobe privlači noćne leptire dok zrikavci izvodeći noćne simfonije tepaju uspavanim maslinama. Noć je bez mjesečine i malene brodice na tamnoj pučini osvjetljavaju more okupljajući uspavane ribe ispod neobične svijetle zakrpe mračnog pokrivača. Ribari ih vade, kradu iz mora, ali ovdje je sve povezano i umreženo pa se more ne ljuti nego daruje sve one koji se prema njemu dostojanstveno odnose.
Moj je zadnji dan u slanom kraljevstvu i roneći ugledam na dnu, među algama, ljušturu velikog puža. Onako izrezbarena raznim skrovitim bićima više liči na kamen nego na oklop. To je meni moje more poklonilo i otada ga čujem svaki dan, čak i onda kada sam kilometrima daleko od njega. Noćima me osamljeno budi i zaziva, a ja samo prislonim uho na otvor školjke i uz šuštanje šapnem- umiri se more.
⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.