Igor Petrić | Prosudba

Zavuci ruku pod jastuk i izvadi … raspelo. Raspelo? Pobogu, čemu držati raspelo ispod jastuka?! Ljudi obično drže kakvo oruđe, oružje ili što ti ja znam što. Rupčiće, papirnate ubruse, ručnik, vlažne maramice, mobitel za kasne noćne razgovore, kondome, uloške, slane i slatke grickalice ... Raspelu je mjesto na zidu u blagovaonici ili hodniku, dnevnoj sobi, a ne pod jastukom. Ustvari, vjerujem da većina ljudi ipak ništa ne drži ispod jastuka, osim tu i tamo ruke, ljevice il' desnice, kojom si podboče tešku nabreklu, od umora umornu glavu-glavurdu  prilikom promjene položaja spavanja, ali nema veze. Vratimo se mi … raspelu. Zamisli da si upravo njega izvukao ispod jastuka i to je to. Nijemo ga promatraš u tišini spavaće sobe. Promatra i on tebe. I dok se tako lijepo promatrate, razmisli … što sve možeš s njim učiniti?  Možda ti zatreba kad bezbožnici nahrupe na vrata. Vampiri stanu glavinjati oko prozora, a češnjak si pojeo. Vukodlaci nahrupe kroz dimnjake i ulazna vrata. O zombijima ne treba puno pričati. Oni samo što ne ispadnu s TV ekrana, a od njih … ni raspelo ne pomaže. Mozgovi su im truli i ne služe ničemu. Oni ne razmišljaju i ne boje se ni bogova ni vragova, nikoga.  Ili … pazi sad ovo: Možda ti… da baš Ti zatrebaš njemu. Što kažeš na to. Fora, a… kao nekad kad bio si dijete i redovno odlazio nedjeljom na misu, one školske godine kad pripremao si se za pričest.  Neeee, nitko te nije tjerao i ne pričaj gluposti. Nisi morao ni tada odlaziti na misu, ali si znao: dolazak na misu jednak je sakramentu pričesti, a pričest, ako je „prva“ onda je jednaka svečanom ručku s obitelji i poklonima. Svatko dijete veseli se poklonu. Naravno što ih je više to bolje, a to pak ovisi o broju gostiju koju starci pozovu, s kolikom svotom love raspolažu i imaju li uopće adekvatan prostor, ako žele izbjeći „fensi“ restorane ili preskupo plaćati najam kakve uređene sale.

Pokloni, pokloni! Pokloni ko pokloni. Ima ih svakakvih od nakita, satova do mobitela, tableta i još koječega, uglavnom nepotrebnih drangulija. Najdraži su oni najjednostavniji pokloni, obični, šuškavi, papirnati uredno kuvertirani, mali slatki eurići-papirići.  Nakon svega, tu je za koju godinu još i krizma, a to znači još gostiju, još jedna fešta i još jedna hrpa poklona, nadaš se ozbiljnijih i naravno skupljih. E sad … sve to lijepo zaboravi i vrati raspelo na zid gdje mu je i mjesto. Prije toga još jednom provjeri svoje stavove, svoja vjerovanja i uvjerenje. Preispitaj čemu sve to i takva naklapanja, takve rasprave s nepostojećim sugovornicima. Rasprave sa samim sobom u gluho doba noći, tamo negdje u nekom zabačenom svratištu, daleko od glavne ceste, glavnog puta. Stvarno ponekad mi se čini da nisi sav svoj, nisi normalan, ali neka … neka tebe i tvojih razmišljanja. Tvojih teza o nepostojećim crvenim zimskim jorgovanima i leptirima čija krila svijetle noću.  

Kad razmislim, možda je bolje ne zavlačiti ruku ispod jastuka, jer … tko zna što se tamo krije, tko koga čeka, vreba, na koga misli i … tko se koga još uvijek u snovima boji.