srijeda, 19. rujna 2018.

Božica Jelušić | Susret u zavičaju





za Katarinu Henc

Zapravo, sve ostari. Drugačije se zove.
Na mjestu stare rane novi se ožiljak stvori.
Neke velike stvari nikad se ne ponove,
A košticama gorkim kvrgava voćka zori.

Pjevaju druge pjesme. Ustaju između jela.
Ne pišu pisma, ne šapuću, uglavnom viču.
Sve grlice i gugut neka je voda odnijela,
I paučinu čula kvrgavi prsti razmiču.

Listamo album pod vrbom. Akvareli.
Djetinjstvo moje i tvoje u zelenoj oazi.
Znaš, oni filmovi sjajni: Lelouch i Zaffirelli,
Gdje cijeli jedan život stoji u ljubavnoj frazi!

Kažem, sve je daleko, ali mi stojimo ravno.
Ova golema vrba naš je zavjetni šator.
Topola, grab i jasen; beskrajno polje travno.
Što nas se tiče gdje su pustinje i ekvator?

Dan se u Dravi kupa; bučinim uljem se ljeska.
Dvije trećine neba, panonski rujni vidici.
Još uvijek možemo naći školjku u moru pijeska.
Sve što u pjesmama imam. Sve što ti čuvaš u slici.

17. rujna 2018.
Flora Green

Foto: Ivan NIvan/ Internet

Nema komentara :

Objavi komentar