za Katarinu Henc
Zapravo, sve ostari. Drugačije se zove.
Na mjestu stare rane novi se ožiljak stvori.
Neke velike stvari nikad se ne ponove,
A košticama gorkim kvrgava voćka zori.
Pjevaju druge pjesme. Ustaju između jela.
Ne pišu pisma, ne šapuću, uglavnom viču.
Sve grlice i gugut neka je voda odnijela,
I paučinu čula kvrgavi prsti razmiču.
Listamo album pod vrbom. Akvareli.
Djetinjstvo moje i tvoje u zelenoj oazi.
Znaš, oni filmovi sjajni: Lelouch i Zaffirelli,
Gdje cijeli jedan život stoji u ljubavnoj frazi!
Kažem, sve je daleko, ali mi stojimo ravno.
Ova golema vrba naš je zavjetni šator.
Topola, grab i jasen; beskrajno polje travno.
Što nas se tiče gdje su pustinje i ekvator?
Dan se u Dravi kupa; bučinim uljem se ljeska.
Dvije trećine neba, panonski rujni vidici.
Još uvijek možemo naći školjku u moru pijeska.
Sve što u pjesmama imam. Sve što ti čuvaš u slici.
17. rujna 2018.
Flora Green
Foto: Ivan NIvan/ Internet
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.