nedjelja, 19. kolovoza 2018.

Sven Adam Ewin | Zašto, pa zašto



Za „one stvari“ baš si radoznala,
Mada je malko... rano u toj dobi.
Te, tko si? Što si? Odakle si pala?
Što to bude u roditeljskoj sobi?

Svašta me pitaš. Od jada bih plako!
Što da ti kažem, više ne znam ni sam!
Ti opet: zašto, kuda, kamo, kako?
Mitovi, znanost, vjera, katekizam!

Sve ti čitam na malom lijepom čelu,
(Znaš li da skoro bit ćeš krasna dama?!)
Brine te Božja Riječ u Prapočelu
I ona silna Tama nad Vodama!

Zašto Bog reče: neka svjetlost bude?
I zašto stvori Zemlju, Nebo, Sunce,
Viruse, biljke, ribe, ptice, ljude,
Bistre rijeke, doline i vrhunce?

A zašto stvori Adama i Evu?
I zašto reče da se stalno množe?
A onda viknu: van, u silnom gnjevu!
Zar Bog da tako zločest biti može?

Kad istjera ih (vidim, to je muči)
Na zemlji da se sami sobom bave
Reci, dida, pa tko ih onda uči,
U poljupcu da djecu malu prave?

Od poljupca zar djeca da se dese?
(Pitanja mudra sipaš, puna sebe,),
Zašto, kad Gospod reče: množite se,
Isti princip ne važi za amebe?

Zašto njima ne reče da se ljube,
Da se spoje, umjesto da se dijele?
Ovako sebe neprestano gube,
A tek diobom opet budu cijele?

Zašto, pa zašto? Mene nešto stislo.
Što da joj kažem? Tražim izlaz zgodan.
A da ne bude nešto nesuvislo,
Odgovor bit će vrlo staromodan:

Amebe čine tek najnižu kastu.
One su djeca... Žive još u raju!
Spajat će se, al' istom kad narastu,
Sad su još male. Za ljubav ne znaju.

Ništa ne vrijedi. Ona tjera svoje.
Okice slatke pitanjima prijete:
Ja hoću znati prava ljubav što je?
Ljubav iz koje bude malo dijete!

Ljubav je... (vrdam)... zagonetka trajna!
Objasnit ljubav ne zna ni tvoj dida.
Ljubav je... Ljubav... To je dušo, tajna
Tate i mame... I četiri zida!

Što oni rade u toj tami slijepoj?
Ti za to, dušo, još dorasla nisi.
To ne znam ni ja. Ali ti se ne boj,
Saznat ćeš jednom...

Jer ta tajna ti si.

1 komentar :