Dragan Gligora | Ide luda baba

Jednog je sumraka, kada se na grad spustilo rumeno žutilo, vozila je ulicama grada i odlučila napraviti još jedan krug, samo da bi se mogla prepustiti tim zamišljajima uz glazbu koju je voljela. Vozila je tako dvadesetak minuta, a onda se ipak ponizno vratila kući. Učinila je to opet nakon par dana, kada se već spuštao mrak i palila se prva svjetla. Osjećala se neobično sigurno za volanom, dala je gas i pojurila. Otišla je izvan grada, jurila brže nego inače, otišla predaleko, u neke predjele za koje nije znala ni da postoje. Strah se u njoj miješao s nepoznatim užitkom; užitkom od nečeg opasnog i nenadanog. Počela je tada polako pjevati uz neku pjesmu na radiju. Bilo joj je to čudno, pomalo se i stidjela toga, iako je nitko nije mogao čuti. Onda je počela pjevati sve glasnije i glasnije. Vikala je iz petnih žila, zavijala, vrištala, slušala svoj glas kao da ga čuje prvi put. To je za nju bilo pravo otkriće. Slušati svoj glas, njegovu boju i ritam, glas koji je dolazio nekud iz nje, ali kao da nije bio njen. Glas, ruke za volanom, noge koje pritišću gas i kvačilo, tijelo koje se grčilo, podrhtavalo, disalo, pa opet napinjalo i smirivalo. Ona to sada prvi put osjeća kao nešto svoje, a to njezino zapravo je nešto strano i nepoznato. Oblici, boje, zvukovi kao da imaju neki svoj ritam i poslanje. Sve je to njeno, a opet izvan nje. Ona ništa o tome ne zna.

Pustila je te večeri tu neku nepoznatu čudnu osobu da jednostavno provali iz nje, da radi što joj je volja. Negdje daleko izvan grada, na cesti koja ne vodi nikuda ona je odjednom stala. Sama u autu usred mraka, usred nigdine. Kao da je čula neki glas koji joj je govorio da se vrati. Vraćala se u grad, ali ludilo u noj nije prolazilo. Otvorila je prozor i vikala na prolaznike, na vozače i pješake. Derala se  kao luda na cijeli taj licemjerni i lijeni svijet koji puže po gradu: Ide luda baba! Ide luda baba! Baba Marta dolazi da vas sve pregazi! Ha Ha Ha Ha! Kada se umorila, vratila se natrag u svoju ulicu. Približavala se kući s nekim čudnim olakšanjem, mirna, gotovo nepomična. Ide luda baba! Marta. Kao da doziva samu sebe i sluša zvuk svog imena u noći. Stala je ispred kuće i ostala tako sjediti u autu nekoliko minuta da se potpuno smiri. Zatvorila je oči i pokušala ne misliti na ništa. Umjesto oslobođenja kojem se nadala nakon lude vožnje, obuzeo ju je strah i neka potmula bol koja se širila cijelim tijelom. Potpuno se ukočila. To je ona, to je čovjek. Sve ostalo je nešto što je nametnuto, naučeno, nabacano... Ništa mi nismo, rekla je tiho samoj sebi. Lišće na vjetru, zemlja, prah... Niti znamo što smo, ni što hoćemo, ni s kime smo i zašto ustrajavamo na tom životu, koji nas tako vara i odjednom prestaje. Iz čista mira. Sedamdeset, osamdeset godina učenja, patnje, rada, plakanja, strepnje... Što je to? Sve to nije ništa, kaže njoj Život, sad ćemo se malo odmoriti, idemo dolje da nas popapaju crvi.... mali debeli crvići... Ha, ha, ha! Ali..., ja... ne bi... brani se ona i neda. Ništa, ali... rekao sam, gotovo je, kaže Život. Kraj, The end! A smrt? Pita ona bojažljivo i tiho, u smrtnom strahu. Mi smo jedno, kaže Život.  Dvoje, a jedno. Čemu onda sve ovo, pita Marta. Ne znam ja ništa, ja sam samo život, kaže Život. Ja živim. I ne mislim na ništa. Drugi su tu da misle. Tko? Pita ona i nada se sada nekom suvislom odgovoru. To nitko ne zna. Možda Smrt nešto zna, pita Marta. Kloni je se, kaže Život i zlobno se nasmije. Ona pomahnitala utvara. Zašto se ti nje ne bojiš, pita Marta Život. Držim je u šaci, kaže Život. I ona tebe, kaže Marta. I ona mene, kaže Život. Mi smo jedno, ali to nitko ne zna. Zašto je to tako, pita Marta. Kako se sve to događa? Tko o svemu odlučuje? Ili se sve događa samo od sebe? Sad bi ona htjela sve znati, smije se Život. Nemamo mi vremena, draga moja, za ta tvoja zadnja, da ne kažem metafizička pitanja. Cijeli život slušam ta ista vaša prenemaganja o teškom životu, a kad treba ići: ne bi mi, može još malo, pliiiiiiiiiz... molim vas, još samo koju godinu, bit ću dobra... slušat ću mamu i tatu, pomagat ću susjedima, neću više lagati ni živjeti na račun državnog proračuna... Ajde, ajde, umorno će Život, zapali cigaretu, nasloni se na haubu i gleda nekud u noć, kao da je i njemu dosta takvog života. Što da ti i kažem, što bi ti s tim? Tišina, noć, Život gleda i dalje u neka svjetla tamo u daljini, dovršava cigaretu i kao da se premišlja. No, dobro, dobro, kaže Život, ostavljam ti još malo vremena, Smrt ima za tebe neke druge planove. Ima ona posla na sve strane. Ubija se od posla. Daj ovo, daj ono, malo vamo, malo tamo... I tako cijeli život. Radi danju, noću, vikende, praznike... Reći ću vam ovo u povjerenju, kaže Život i sagne se malo bliže Marti. Neki dan je završila na hitnoj. Kolabirala! Ma dajte, kaže Marta. Da, da. Leži na onom bijelom krevetu, usred pustih aparata, umire od straha, i znate, toliko se jadna prepala da je pitala doktora: Doktore, recite mi iskreno, hoću li umrijeti? Meni su došle suze na oči, a doktor se samo nasmijao. Ma dajte, nije to ništa. Ništa ozbiljno. Ali mi sada izgledate, moram vam to reći, izgledate mi kao... kao smrt na dopustu. Malo pripaziti na sebe, opustiti se, paziti na prehranu, šetnje u prirodi, svježi zrak, više živosti, i to je sve, zaključio je doktor. I evo je već na nogama, ne da se ona. Razletila se opet na sve strane. Nema ona vremena za tebe. Barem za sada. Hvala, kaže Marta. Na čemu, kaže Život. Na životu? Ah, ništa, ništa, zahvalite Smrti.