Luka Tomić | Neka pijesak bude voda

Kad krenem putem juga
i pomislim kako si ti duša sjevera
neke neobične ruke projure kroz modra polja u oba smjera
i poput magneta privuku k meni sve što me u tebi osjeća
Zastani, o draga, zastani
Znaš li da svaki put zimu zaprljamo toplinom
Ti sa svjetlom osmijeha uputi mi pogled
koji me ne doseže i ne pita ništa
koji me traži od gore prema dolje
strepeći da nisam možda skroz na dnu
Otpravi me poljupcem tu gdje ti misao uvire u srce
Spusti na dlan ono što vodoskok donosi pustinji
jer znam dobro što živi u tebi

Plodno je tvoje srce, čitavu godinu snabdijeva nebo
snovima i nadama, jer si nestvarna
Jednom si rekla: Neka pijesak bude voda
rekla si meni i oblacima što ne mare za povike
Zavolio sam te zbog istine tvoje, meni nevidljive
svijetu neshvatljive tebi potpuno logične

Kad se konačno pokrenem putem juga
ti mi tišinu crkve obećaj
jer ako te izda jecaj na licu sjevera
neću imati izbora
Vratit ću se iz snova
al' neće to biti sloboda

Uspiješ li odoljeti naletu čežnje koja se oko srca veže
jer me slutiš kao svojeg
Otići ću putem juga i pomjeriti se za jedan mali pedalj
i opet bit ćeš ti moje središte, moj uzvišeni centar
svjetlo moga grada

Tebe zamišljam kad zamišljam ljubav
I kad si daleko ponekada
to je da pročitaš svoju slobodu i u njoj podebljano moje ime
da me potražiš
ne tražeći ništa slično meni
da me pronađeš u svojoj vjeri, u onom što te gura naprijed
ali ti ionako brzo uđeš u trag koji krijem riječima
Tako se spretno otrgneš iz zavjese nepoznavanja
mog svijeta i uđeš mi u oči
kažeš dobar dan tu sam
i ja zaspem u snu koji te netom prije nije imao

Poljubac moj na čelu tvom za dobro jutro
Nakon svih ratova, nakon svega neljudskog
Znak je, od dobra još uvijek nije veće zlo