Pramcem u sumrak

UBOJICE FAZANA

Piše: Jelena Miškić

Nekoliko protekih sezona uzastopno se u knjižnicama rado preporučao ovaj danski kriminalistički uradak koji se, koliko se sjećam, vrlo rado posuđivao i čitao među širokom hrvatskom čitateljskom publikom. Napeta, mračna i neobična priča sjevarnjačkog pomaknutog štiha dobila je i ekraniziranu verziju, pa tko voli, nek izvoli, a tko voli izazove, nek se okuša u oba medija, neće pogriješiti. Posebice je preporuka u ovo ljetno vrijeme kada je vrijeme za mozak na pašu.

Tako smo se upravo dogovorili moj mozak i ja, zajedno pod biološki moraš, a opet odvojeno iz nadahnutog razloga da se odmarimo jedno od drugog u vrijeme propisane dokolice. Tako smo se veselo zaputili i provezli divnim ravničarskim putevima susjedne županije po najdivnijoj nakani koja postoji. A to je ljubav. Ovaj dio lijepe naše kojeg sebično svojatam toliko je u svim godišnjim dobima prelijep, pa tako i u ovo vrijeme titranja vrućine na asfaltu, tako da treba biti posebno nadahnuto rječit kako bi se dočarala beskrajna polja zlatnih suncokreta u plavi sumrak isprekidanih križevima krajputašima, seoskim gancima, bakama koje odmaraju na verandama kroz prođena slavonska sela, dozrelim zelenim lubenicama koje se prodaju uz kraj puta. S posebnom toplinom nakolonjena djeci koja bosonoga trče i mašu rijetkim putnicima prolaznicima, živeći tako davno a tako isto djetinjstvo prašine i isitinskog smijeha, bezbrižnog beskraja dugog ljeta koje osim zdravog i sretnog življenja ne poznaje ništa drugo, u sumrak, u taj savršeni smiraj dana, potpuno sretna u zavoju opalim fazana.

Opalim tako strašno da se jadnoj ptici kao u danskom kriminalističkom romanu iskusnog pera mračnog uma rascopala utroba do najsitnijih komada preko cijele šajbe. Iznutrica i komada tkiva, mesa i kojekave ostale sadržajne fizinomije bilo je i u brisačima koje sam sasvim strpljivo nastojala ukloniti da se propisno dovezem do Vukovara.

To je bila naravno pogreška. Golim rukama skidati jadnu pticu sa stakla i onda je voziti ljepljiivm rukama još dvadesetak kilometara. Totalna pogreška. Doživljaj, neprocjenjiv.

Lagano sam se već u tamni dio dana dovezla u svoj dio grada, parkirala u vlastitio dvorište i krenula monitrati vrtno crijevo da otuširam limenog ljubimca kada se začuo poznati glas s balkona.

Dramaturgija na maksimum. Otac bolno zavapi: "Jelena! Ma čiju to krv pereš sa šajbe, sunce li ti žarko!?!!!"

Umalo sam mu odgovorila sasvim nešto drugo, ali nekako mi je krajičkom percepcija uhvatila signal kako nam susjedi sjede u vrtnoj sjenici dvorišta i da nas dijeli samo jedan betonski zid i nekoliko čempresa i hlade se u večernjem zraku nakon žestokog dana. a zvuk putuje.

Mirno sam mu viknula:"Fazan Đuka, fazan!"

Popalio je sva svjetla koa postoje, a koja majka po opasnom naređenju gasi da se ne kupe komarci i u trku ga čujem kako jurca stepenicama s kata kuće do prizemlja pa tutnji do dvorišta.

"Ako me sad nije trefilo, neće nikad!" - kaže otac. "A jesi ga raspljeskala, pošteno!"

Pojačam šmrk pa kažem:"A jadan... nisam ga uopće vidjela".

Šutimo. Zrikavac se čuje preko bedema, mirna tišina, mirnog kvarta napitomijeg grada na svijetu.
I tako stojimo bosi u dvorištu obiteljske kuće, moj otac i ja u ljeto gospodnje dok niz dvorište i dalje svojim putem prirodnog pada u odvodni kanal odlijeva komunalna voda grada Vukovara s biološkim sadržajem jednog žiog bića iz susjedne županije.

Moj otac, moj brižni otac. I ja. Ubojica fazana.