***
Tijekom rujna, još ima lijepih dana, pozvali su me da zajedno prođemo kroz onaj klanac dolje ispod staklene kapelice, što sam i prihvatila. Zapravo, pozvala me Hana, ali činilo se kako Ivan isto nema ništa protiv toga, te je djelovalo kao da su zaista prošli kroz jedno tegobno razdoblje, no koje su prebrodili, barem se tako činilo i barem mi samima sebi tako tepamo, kao “prebrodit ćemo to” iako prebrođujemo puni rupa i oštećenja, rana i bora, sve umorniji, ali, dobro, to je naš narodni koncept za živjeti na ovaj naš način. Dok je Hana već podaleko zašla, Ivan mi se obratio, zapravo, činilo mi se vrlo neobičnim da uopće sa mnom razgovara bez njezine prisutnosti.
“Znaš, Danijela, prolazimo jedno jako teško razdoblje”, kaže Ivan. “Hana je prije nekoliko mjeseci opet morala promijeniti terapiju. Nije to samo ona za koju znaš, ona epilepsija, traje to malo duže.”
“I mislila sam”, prekinem ga. “ Ipak se dosta s njom viđam.”
“Vidiš, baš mi se čini da je posljednjih nekoliko mjeseci malo živnula, kao da se malo trgla iz one letargije u koju je sve više padala. Ona ti boluje i od depresije, probali smo svašta, uostalom i ta je umjetna oplodnja isto to… Lijekovi su je čas sedirali, čas bacali u trans, sve je to bilo dosta bez veze. Onda je došao i onaj epileptički napad, ako mene pitaš, sve je to bilo očekivano, iako mi je bilo neočekivano… Da ne kažem hormoni, postao sam pravi stručnjak za davanje injekcija u trbuh…”
“Znam, vidim, Ivane, vidim da se trudite”, kažem iako nisam znala što da kažem od uznemirenosti te dodam posve bezveze: “Ali mislim da je i mjesto dosta krivo…”
“Splet okolnosti. Uvijek bi nešto bilo. Znaš, kada priča treba nastati, nastane. To je tako. Da smo na Krku, bilo bi nešto o Kudlacima, da smo u Istri, o vampirima, da smo u Ludbregu, nešto o copornicama, uvijek bi nešto bilo…”
“Ma nije ona valjda preozbiljno shvaćala te priče”, prekinem ga opet. “To sam ja više mislila da je zabavlja.”
“Ne, ne zabavlja je”, odreže mi onako na njegov način grubo u svilenim rukavicama. “Ona ti stvarno vjeruje u to. Ona je, kako da to kažem, nestabilna. Ona konfabulira, slaže priče koje jesu i koje nisu. Ja sam se nakon godina i godina naučio da to tako jest. Štitim i njene roditelje i obitelj i svoje od ovoga.”
“Hoćeš reći da je ona…” zastanem i ne izgovorim ono “luda” već puno neutralnije: “… ona nije dobro. Pa što…” htjela sam upitati, ali me je prekinuo.
“Danijela, nema se tu što. To je sve tako, baš tako kako sam ti rekao. Ona je depresivna, ali ne depresivna tako da joj se spava ili ništa ne da, ne znam, znaš kako se kaže, kao ‘u kurcu’, e pa ona je u malo većem kurcu, ona je osoba koja tone u vlastiti svijet, ako je ne potaknem nečim, ona opet potone i tako stalno…”
“Pa zar ne misliš da je ovo dosta loše mjesto za oporavak”, opet ga prekinem.
Neko je vrijeme šutio, a onda je napokon progovorio.
“Danijela, ona sada misli da sam ja ubio onoga čovjeka”, odjednom kaže bez ikakve pripreme. “Onog u Torontu.”
Bio mi je to udarac iz vedra neba. Nisam je ja poticala na to. Ni najmanje. Ni milimetra. Istina, da, ja sam sumnjala u to. Štoviše, ja sam bila sigurna da je on na neki način povezan s time, no s njom nisam razgovarala o tome.
“Iskreno, ja sam se zaista veselio tome što se ona druži s tobom”, nastavi, dok sam se bojala smjera u kojem bi mogao poteći ovaj razgovor.
Nametao mi je osjećaj krivnje gdje ga nije bilo. Ipak, tako je to s osjećajem krivnje, patite, a da ni ne znate jeste li zaista krivi.
“I stvarno mislim da si joj ovih nekoliko godina bila sjajno društvo, štoviše, nije se uklopila s ljudima u tvornici, malo se družila s njima, njezini su socijalni kontakti bili vrlo vrlo slabi. Ti si joj zapravo bila najdraža i najbliža osoba.”
Osjećala sam se strahovito neugodno. Nisam znala je li riječ o sramu, strahu ili bijesu. Željela sam mu reći “kretenu jedan, pa kad tebe nema kući, sada me želiš otjerati, zar ne, sada se bojiš da ti upropaštavam ženu, zar nije tako, a ti si kriv, da ti si kriv…” Ipak nisam rekla ništa.
Neugodna šutnja je trajala neko vrijeme, nisam mogla procijeniti koliko dugo, pet minuta, tri minute, tri sata, nemam pojma, no onda ju je opet naglo prekinuo.
“Ja bih zapravo najviše volio da joj u knjižnici daješ neke malo lakše romane, neke veselije teme, to sam te htio pitati, malo za pomoć. I da, nemojte više istraživati te lokalne stvari, meni za ljubav, pusti to, tu Kajkavianu. Očito je to uznemiruje više nego bi trebalo.”
Iako nisam očekivala ovako pomirljiv razgovor s njegove strane, bilo mi je lakše. Istovremeno, osjećala sam da me ili a) nije prozreo ili b) barem se pravo da ništa od toga nije htio nabijati na nos, a oba su slučaja bila za mene povoljna.
“I da, Hana je trudna, to bi ti ona sama rekla…” zastane i povikne: “Jel tako, Hana?”
“Šta?” odgovori ona, jer nije čula o čemu smo govorili.
“Znaš već šta?” povikne joj.
“Je, već dva mjeseca”, sada odgovori ona i poviče još glasnije: “Prirodno!”
Iako sam se trebala veseliti, bilo bi to u redu, nisam osjećala nikakvo veselje. Osjećala sam se poklopljeno i snuždeno. Loše. Jadno. Posrano.
Hana se divila ovoj moćnoj prirodi, stalno je fotografirala i dolazila s idejama poput: “Zamisli, to je nekada bio grad, pogledaj ga sada! Ovo su zidovi velikih nebodera, a između njih je izrasla šuma. Ovaj je potok zapravo nekada bio cesta.”
Da, sada su mi neke stvari bile ponešto jasnije, ali daleko od bistrine koja mi je trebala da bih sve povezala i dobila suvisao odgovor: pa što se tu uopće događa?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.