Jelena Hrvoj | Nema odmora. Pišem, radim kao i uvijek, samo uz malo više nervoze i protesta

Razgovor pripremila i vodila Sonja Smolec

Kao prvo, čestitam na do sada objavljenim knjigama. Molimo te da nam se predstaviš, ne samo kao pisac već i kao likova umjetnica. Osim što pišeš i promoviraš svoja djela, vrlo uspješno se baviš i slikarstvom. Što se u tvom životu prvo desilo – tekst ili slika?

Kao i kod svakog djeteta (pretpostavljam), prvo je došla slika. No čim sam naučila pisati, krenulo je pisanje. Od pjesmica, kratkih priča, igrokaza. I nekako sam uvijek radila na pisanoj i likovnoj strani podjednako.

Osim svega navedenog, baviš se i domaćinstvom, i to vrlo aktivno. Imaš mačke, pse, kokice… Ima li toga još što nisam spomenula?

Ako uključimo puževe, vrapce i gliste, onda imam. Uživam u vrtlarenju i eksperimentiranju s novim vrstama povrća. Jedna sam od onih koje će radije provesti pet sati za štednjakom kuhajući paradajz, nego otići u trgovinu i kupiti koncentrat. Također, jako volim gljivarenje i sve što uključuje prirodu. Uz to da moram napomenuti (kako ne bi bilo zabune), kokice su kućni ljubimci (koji ne žive u kući) baš kao i pesek i mace. Nisam vegetarijanka, no što odrasta u mojem dvorištu-to će i poživjeti koliko mu majka priroda dozvoli.

Posla na selu uvijek ima. Kako uz sve navedeno stigneš pisati ne samo svoje knjige već i blog poznat po imenu Blogodakanje, zatim pišeš kolumne za naš časopis Kvaka, objavljuješ na portalu Amazonke…

Poprilično sam hiperaktivna osoba koja zna organizirati vrijeme. Dodajte uz to još pokoju šalicu kave i to je to.

Jedno klasično pitanje, kada si shvatila da želiš biti pisac? Jesi li jednostavno pustila da se stvari dešavaju ili si od prve znala što želiš?

Shvatila sam to u jako ranoj dobi. Mislim da u drugome razredu osnovne škole. Onda je pubertet odradio svoje i u tom sam se periodu dosta zatvorila po pitanju pisanja. S dvadeset godina sam se odvažila i krenula pisati nešto konkretnije. I evo nas ovdje danas.

Do sada si objavila Štorku, Durginu kuću, Štorka Manifest, Dedivinacije… Planiraš li, možda, u skoroj budućnosti objaviti nešto „pitomije“ od psiholoških trilera?

Kratko i slatko: ne. Tip sam osobe koji se voli uhvatiti u koštac sa svime, pa i ozbiljnijim i mračnijim stvarima u životu. Smatram da imamo podosta tekstova koji vrve „pitomim“, a netko mora odraditi i ovu drugu stranu.

Jesi li ikad razmišljala pisati priče za djecu?

Jesam, naravno. No ne smatram se dovoljno zrelom za pisanje takvog štiva, ma koliko to bizarno zvučalo.

Reci nam, barem otprilike, s koliko si nakladničkih kuća stupila u kontakt unazad x godina, jesi li imala pozitivnih odgovora?

Teško je reći. U početku sam konstatirala valjda svaku izdavačku kuću koja postoji u Hrvatskoj. Ako sam i dobila odgovor, to su mahom bile odbijenice. Posljednjih godinu dana ne kontaktiram nikoga, ali sam stupila u pozitivan kontakt s jednim izdavačem. Vidjet ćemo kako će nam grah pasti. Sve u svemu, otvorena sam za suradnju, ali i jako komplicirana u istoj.

U kojem trenutku si se odlučila za samo izdavaštvo?

U trenutku kad mi je pukao film sa  izdavačima i kad sam po deseti puta čula da je moje pisanje premračno za domaću publiku. Uspostavilo se da ipak nije.

Svaki pisac ima svoj način stvaranja. Otkrij nam svoj način rada. Pišeš li po inerciji pa tek kad završiš iščitavaš i radiš ispravke ili unaprijed sastaviš cijeli plan, znaš tko, što, gdje, kako i zašto ili imaš tek okvirni plan, bilo u glavi ili na papiru pa likovima pustiš da „sami žive?“

Mislim da sam po tom pitanju malo čudna. Uvijek krenem s okvirnom idejom i jednostavno puštam da me priča vodi. Ne radim bilješke, ne prepravljam, ne čitam ponovno što sam napisala. Previše ideja, premalo vremena, kako bi se reklo.

Zamisli da si tamo, nevidljiva u sobi kada čitatelji raspravljaju o tvojoj knjizi, na primjer o knjizi Dedivinacije, što misliš da bi govorili o njoj?

„Ovoj Jeleni nisu sve daske na broju.“

U koje doba dana ti je najlakše pisati. Ima li tu pravila?

Najviše volim pisati ujutro dok je glava još čista i dok imam potpuni mir.

Obraćaju li ti se često čitatelji? Što kažu? Što vole a što vole – manje?

Ustvari jako često dobivam komentare na knjige. Teško mi je sada izdvojiti, ali sviđa im se stil, jednostavnost, dinamika radnje, nepredvidivi završetci. Do sada sam jako rijetko nailazila na kritike.

Poznato je onima koji su čitali tvoje knjige da su vrlo slojevite, za mnoge i suviše teške ili iz bilo kojeg drugog razloga, (moralnog, nešto treće…) neprihvatljive za čitanje, no to je stvar osobnog ukusa. Jednako tako znam da ti često postavljaju pitanja kako to da jedna tako mlada osoba može pisati na taj način. Ja u tebi ne gledam samo mladu, odnosno, relativno mladu osobu, već prvenstveno talentiranog pisca, piskinju… Ups… kako ovo rodno definirati? Mislim da te definitivno možemo nazvati književnicom. Moje pitanje glasi: Imaš li podršku sebi najbližih? Kako su oni na početku tvog književnog stvaralaštva, posebno nakon prve objavljene knjige reagirali?

Pisica, Sonja, kaže se pisca. Imam potpunu podršku svojih bližnjih. Barem onih najbližih. Dečko je ustvari „krivac“ koji me natjerao da sjednem i završim prvu knjigu. Tata je taj koji ni u jednom trenu nije rekao: „To je trošenje vremena.“ Oboje me trpe (doslovno) oko konstantnog razmišljanja na glas i uvijek su u prvim redovima na promocijama.

Budući da tvoje pisanje pratim od prve objavljene knjige, znam da bez obzira o čemu ti pisala, stvarnost uvijek može biti još gora. Jesu li ikad neki dijelovi tvog života ili života tvojih bližnjih, rodbine ili prijatelja, možda njihovi karakteri, utkani u radnju tvojih knjiga, barem djelomično kao inspiracija ili je sve čista fikcija?

Nema mnogo osobnog u mojem pisanju. Pokoje razmišljanje, anegdota. Na žalost, ne mogu reći ni da je riječ o potpunoj fikciji jer se mnoge grozote koje opisujem u knjigama događaju na dnevnoj bazi, neke u susjedstvu, neke na drugim kontinentima.

Ima li još nešto što želiš podijeliti s nama, nova knjiga na kojoj radiš, možda nešto sasvim drugo? Novi kućni ljubimac kao član obitelji o kojem ćeš pisati i na svom blogu?

Jao. Trenutno radim na tri knjige. Radim seriju ilustracija i nadam se da će još ove godine biti realizirana nova izložba. Kućni ljubimci, hm, za sada nemam u planu, ali nikad se ne zna. Možda pronađem i kakvu napuštenu  kravicu napuštenu uz cestu pa ju dovedem doma.

Reci nam nekoliko riječi o svom načinu promocija knjiga. Planiraš li ih unaprijed ili se prilagođavaš trenutku? Kada možemo očekivati narednu promociju i gdje?

Nemam ustvari puno toga za reći. Organiziramo, dođemo, improviziramo. Shvatila sam nakon prve promocije da je planiranje uzaludno jer publika i trema odrade svoje. Sljedeća promocija je planirana za cca dva tjedna, kad se ljudi polako vrate s mora. Naravno, prva će biti u mojem Poznanovcu, pa u Bedekovčini. Za sad nemam još ništa dogovoreno, ali zasigurno će biti još pokoja van Zagorja.

I pitanje za kraj – što radiš po ovom nesnosnim ljetnim vrućinama i sparinama? Pišeš li ili si sama sebi dala odmor?

Nema odmora. Pišem, radim kao i uvijek, samo uz malo više nervoze i protesta.

Hvala puno na ljubaznost i spremnosti da odgovoriš na naša pitanja.