subota, 18. kolovoza 2018.

Igor Petrić | Iza ogledala




Duboko
baš tamo gdje svjetlo ne može
moji snovi spavaju zaboravljeni

Prodao sam ih nevjernicima.
Sad igraju se s njima na poljima uvelog cvijeća
i ništa, baš ništa ne govore.
Zaboravili su da riječi postoje.
Samo se smiju i urlaju  nerazumljivo kroz zube.

Visoko,
visoko iznad, na površini
moje tijelo raspada se danima.
Komad komadić postaje i u prašinu pretvara se.
Nestaje s vjetrom.
Nestaje u nemirnim vodama sna.

Pokušavam zaspati,
ali ne ide.
Prodao sam snove nevjernicima
i sad ih budan tražim posvuda.

Izgubio sam sve kontakte
sve ponude i zahtjeve.

Duboko, dublje,
najdublje,
tamo gdje hladno je,
čujem snove kako plaču.
Zovu me!

Tražim i tražim danima.
Ništa više ne osjećam,
ne vidim i ne čujem.
Nepodnošljivom lakoćom tama obuzima sve.

Kažu,
što se proda, tuđe postaje
i više se vratiti ne može.





Nema komentara :

Objavi komentar