Kolumne

nedjelja, 15. srpnja 2018.

Nikola Kranjčević | Zvijezde u nama


Sanjao je čitav život. Sanjao je nebo, zvijezde i neviđena prostranstva, proganjala ga je znatiželja i proždirala na svakom koraku. Od malena je znao da želi putovati, učiti, saznati sve o svemu. U svakom smjeru je gledao i tražio prostora za korak, kako navigirati preprekama, okoline koja nije razumjela njegovu znatiželju i glad. Buka svijeta ga je umarala kako voda umara plivača na kraju utrke samo što njegova utrka nije imala kraj.

Kao mlad provodio je dane uz knjige a navečer bi zatvorio sve korice, pažljivo spremao knjige na police i sa zalaskom sunca bi čekao zvijezde i mjesec da osvijetle nebo i preuzmu tu odgovornost od sunca.

Bio je opčinjen poput školarca koji se prvi put zaljubio i odmah našao ljubav svog života. Čitao je sve što je mogao te je sanjao da putuje svemirom. Sanjao je gama zrake vidljive u mraku i crnim prostranstvima, gledao je zvijezde kako umiru i kako se rađaju i svojom utrobom hrane nepregledno crnilo, sanjao je crne rupe koje gutaju materiju pa čak i svijetlo, te male elektromagnetske čestice koje poput ticala krijesnica svojom prirodom stvaraju zbilju koju gledamo a ni ne slutimo čuda i veličine koja se odvijaju pred nama i tako jednostavno nam djeluje a ni površinu nismo zagrebali da bismo razumjeli što zapravo gledamo.

Odrastao je i sanjao je dalje, sanjao je kako gradi svoj brod, veliki brod koji će ga moći odvesti od buke koja ga umara i odgovoriti mu na sva pitanja koja ga proždiru. Nije znao što točno želi, ali znao je kako to naći, jedino gore. Kako glazbenik traži vibracije u strunama ili kako slikar traži  pupoljak samo njemu poznatog cvijeta na praznom listu papiru. Nije znao što traži, ali njegov kist i njegova struna bit će taj brod. S vremenom, sagradio ga je a svi hvalospjevi i sve pljeskanje bili su mu samo još jedna prepreka, dodatak buci koja ga je izluđivala. Tada su to bile samo zadnje note prije kraja sonate koju su mnogi svojom egzistencijom nazvali ali je nisu nikada doista poslušali. On je kanio ispisati svoju vlastitu sonatu, on je odlučio postati pjesmom kojoj je čitav život težio.

Njegov brod je poletio i došao je u crnilo u tom besciljnom lutanju kroz bespuća, kroz hladnoću i mrak tražio je nešto a te krijesnice na nebu koje su mu napokon bile na dohvat ruke, napokon ih je vidio vlastitim očima. Čuo je pjesmu, vidio je boju i osjetio dodir vječnosti. Buka je jenjavala u daljini, bila je sve tiša a njegov brod poprimao je sve oblike koje je mogao izmaštati, bio je providni balon koji se prelijevao materijom poput vode na stijeni, bio je i čista energija koja je plovila solarnim vjetrovima, bio je atom ugljika koji je putovao iz jedne zvijezde u drugu u spiralnom plesu sile teže i nepoznate sile koja ga je vukla istoj točki kojoj teže sva nebeska tijela u svom kozmičkom plesu, entropija u svom punom sjaju i redu, kaos s razlogom i osjetio je život zato što je živ a ne samo jer postoji.

Našao je sve što je tražio. Shvatio je da kao dijete nije gledao samo u nepoznata prostranstva na nebu, nego u vlastito dvorište iz kojeg je potekao i koje je živo u njemu. Buka je nestala.

1 komentar :

Unknown kaže...

Moj najbolji sin bravo mudro i pametno

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.