petak, 13. srpnja 2018.

Milodar Tomljenović | O poeziji ukratko


Istinski izvor poezije je u Duhu. Duh je vrelo poetske moći. Glavna moć pjesnika je pravo viđenje, pravi osjećaj, pravi dodir s onim najvišim. On, pjesnik, vidi istine i pipa čuvstva i čuje glasove same zbilje poput kakva vidovnjaka u njihovoj unutarnjoj ili božanskoj esenciji i egzistenciji. Ova bića radosti raznosi intuicija i ljubav diljem ljudskih srdaca i umova. On je trapljenik koji se odvaja od običnog, od nižeg, od svakodnevnog za slavu višnjeg. Inspiracija je ta koja preuzima moćno nebesko bogatstvo, njezin dah je vjetar iz visina i voda života koja poput lijepa potočića teče i slijeva se u doline našeg uma, našeg srca i tijela, ili poput sunca žarkog grije promrzle vrhunce i ledenjake usnulih nada i vizija i promrzlih želja najviših drhtaja zazivanja.

Ljudski um i srce ispijaju vode božanskog nadahnuća. Tako nastaje vrhunska i najodličnija poezija. Poezija je starija, drevnija od proze. U zori čovječanstva ljudska nevinost pjevala je život, i nije ga analizirala da bi ga poslije mukotrpno slagala, nanovo oživljavala. Poezija je posredstvom riječi bilo srca, bilo uma ili slogova tijela odražavala samu srž različitih procesa univerzuma. Svaka pjesma ponavlja tajnu svijeta tako da ju izvodi iz mraka na svjetlo duše i svijeta.

Ponavljanje nije umnažanje istog već termin ukazuje, upire na povezanost s jednim te istim vječnim i beskonačnim vrelom iz koga svaka duša na svoj unikatni modus crpi i izriče nekoje dobro, krasotu ili snagu sudjelujući tako u izgradnji i održavanju sadašnjeg opstanka tog što nikada presušiti ne može. Riječ se u stihu probija između klisura slika i značenja, ona treperi i bubnja jedreći između sanja divota pjesničkog svijeta sve dok se ne smiri u pažnji duše koja ju čita i hvata. Svemir je poezija, slogovi su krila poetskih bića, a duša je stvoritelj, bog poezije koji za Najvišeg stvara njegov zavičaj – pjesme. Pjesma je domaja Duha.

Poezija nije proza iz jednostavnog nauma: ona ište ono temeljno, ono vjerodostojno što zadovoljava naše srce i um i dušu, i kad ga nađe izriče ga na njemu shodan način – životno, emocionalno, smireno, sabrano, ogrnuto ljepotom vizija i uzbuđenjima zvukova. Prvi znak života je ritam, i zato pjesma jest ritam. Pjesma raste poput svakog sjemena, poput sveg živoga buja iz stiha u stih, iz riječi u riječ, iz rime u rimu, iz nižeg u viši sklad. Danas poezija više nije poezija u tom svom iskonskom značenju i ozračju postojanja. Ona nastaje ili derivira, destilira se od nekakve okljaštrene proze, rađa ju bezduhovna misao i srce ožičeno tupošću. Nedostaju potresi riječi, izostaju tonski i vizualni udari, ne nudi se pregršt profinjenih i neobičnih osjećaja, zaboravlja se da je poezija glavna hrana duše. Suvremena pjesma samo je oblik droge ili rakije za sirovo jastvo, za ego barbarskoga kova. Današnja pjesma ne grije, već isuviše hladi, mrzne. Stih je postao zabilješka za taštinu, prevrnuvši se u izvješće i riječ postade termin a ne u duhovno biće koje velik pjesnik spušta s Olimpa, iz obilnih staništa muze, da živi s nama i među nama. Poezija nije stvar tek istančanih čula i pojačanih percepcija iz kojih izbija prsak emocija, lava senzacija, ona nije raspojasana duga nakon plodnih kiša čežnji i inspiracija. Naime, sve je to neotuđiv sastojak njezina bića iako je to samo početak, inicijacija poete u slike, zvukove, okuse, mirise, dodire, stanja i vizije – sve mostovi po kojima čeznutljiva duša šeta i   Promatra: upija, usisava, guta zajedništvo bića i cjelokupnosti. Ovaj početni zahvat u stvarnost je statičan, ukočen, stanje razmaka posredstvom perspektive određene nevidljivim odnosom subjekt – objekt, motritelj – slika, slušatelj – glazba, svjedok – miris.

No pravi zamah i vrelo poetskog stvaranja kao integralnog izraza dostignute razine unutrašnje osviještenosti pobuđenog srca, tijela, uma i duše kao i prodiranja u objektivnu ljepotu jest tada, i samo tada, kad se pokrene sudbonosno prelijevanje vrijednih vina i plemenitih esencija Istine, Ljepote, Snage, Dobrote, kroz stvaralačko napinjanje duha u nama  koje prelazi u riječi, misli, čula pa se dinamizam unutrašnjeg objavljuje kao kontinuirana rađanja i umiranja, pojavljivanje i odlaženje, smjena jednih divota drugima. Ovo bivanje kao inače znamen postojanja – život i smrt, zapravo predstavlja kontinuiranu egzistenciju koja nije puko ponavljanje i tragika prolaznosti već oblik esencijalnog postojanja. Pjesnik, kao i bilo koji stvaralac, je ljudski bog. Konačna verzija beskonačnog Boga u kozmičkoj dimenziji oboženja ljudskosti. Tako je pjesnik živi prijenosnik tog što je vječno i spiritualno, i koje jest čista narav svake stvari i procesa. Pjesnik samo čini ono što Duh oduvijek čini i činit će – stvara jer tako živi što on kao bivstvena cjelina jest, zna i može. Samobivstvovanje na unikatni način samoodređivanja tog što znam, hoću i ljubim tako da se to pretače u ljepotu i značenje i moć savršenstva – ujedno je i rješenje zagonetke postojanja. Što postoji jest nešto, neograničeno nešto u svakom smislu, i kao takvo u sebi jednostavno objavljuje kao ovdje i sada atom, molekula, živa stanica, cvijeće, minerali, ptice, zvijeri i ljudi. Zato je i pjesma još jedno novorođeno biće duha ovdje na pozornici blaženstva u neograničenim njedrima stvarnosti. 

1 komentar :