Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Pomirenje


Piše: Božana Ćosić

Nekoliko dana izvrtjelo se na brzinu. Puno sam radila, na taj način pokušala odmoriti misli, a onda nastaviti misiju otkrivanja istine. I napokon sam krenula. Sada još čvršća i odlučnija. Krenula sam k Svenu s odlukom da zapečatim to čudno i iscrpljujuće poglavlje. Doslovno sam krenula na sve ili ništa. Ili ću otkriti cijelu istinu ili ne. Ili ćemo Sven i ja opet biti ono što smo bili ili zauvijek prekinuti prijateljstvo. Vjerujte, bilo mi je dosta svega i bila sam spremna na apsolutno sve.

Nazvala sam ga i rekla glasno i jasno da želim razgovarati i jednom za svagda riješiti sve. Na njemu je bila odluka i, istini za volju, sav pritisak. U tom je trenutku on bio taj koji će nastaviti ili prekinuti prijateljstvo. Odlučio je razgovarati. Mislim da je to učinio zbog prijateljstva koje mu je značilo jednako kao i meni. Nije lako prekinuti nešto što je godinama i godinama bilo divno, neopisivo. Zajedno smo prolazili i dobro i loše, dijelili sreću i tugu. Bili smo najbolji prijatelji...

Susret smo dogovorili kod njega u stanu. Mama mu je bila na poslu i mogli smo mirno razgovarati.

Prvo je vladala tišina. Da, skuhao je kavu, a onda smo razmijenili nekoliko uobičajenih riječi poput „kako si?“ i „ima li što novo?“. Nijedno nismo bilo baš dobro, a ni novosti nisu sjajno zvučale. Dobro, njemu je ipak bilo bolje. Imao je djevojku i ona ga je samim postojanjem u njegovom životu odvlačila od sumornih misli.

A onda je došao trenutak da stavimo karte na stol. Otvoreno sam mu rekla da je krajnje vrijeme da mi kaže istinu, ono što ga je udaljilo od mene. Nikako mi nije bilo logično da nas je udaljio Antonijo - činjenica da mu je on tata. Na neki način je bilo svejedno tko mu je tata. Tada mi je rekao nešto što me je još više ukopalo. Umjesto da se bilo što riješi, ja sam dobila još zapetljaniju stvar. Naime, rekao mi je da nije stvar u njegovom tati i svemu što je prouzročio ne samo njemu i njegovoj mami, nego i mojim roditeljima, a na koncu i Lani. Stvar je bila u nečemu drugom. Kada je prisluškivao (čime se niti malo ne ponosi), čuo je kako njegova i moja mama govore o nekom muškarcu u posve čudnom kontekstu. Navodno je moja mama rekla kako ga nikada nije zaboravila, kako joj je još uvijek u mislima i da vjeruje da će tako zauvijek ostati. Pomislio je da je riječ o Antoniju i to ga je dovelo do toga da sa mnom ne želi biti u kontaktu. Zašto? Pa pomislio je da smo možda brat i sestra, a postojala je činjenica da nije ravnodušan prema meni. Priznao je da ni to nije bilo u redu. Ako smo brat i sestra trebao mi je reći i postaviti se prema meni na taj način, no odlučio je malo istražiti. Doznao je da uopće nije riječ o njegovom tati i da je taj muškarac o kojemu je moja mama govorila netko drugi. A tko, nije mi znao reći. Ono što je sa sigurnošću mogao reći je da je moja mama još uvijek zaljubljena u njega...

Ne moram vam reći kako je sve na mene djelovalo. Ostala sam u šoku, tolikom šoku da sam na kraju rekla samo da želim da budemo prijatelji, da nastavimo gdje smo stali i zamolila ga da mi pomogne otkriti što moja mama krije...