Tomislav Domović | Niti jedna više

Jer nikada neću stati ako sada ne stanem
Jer sam odlučio smiriti se pod tvojim pazusima
i kao trajni dezodorans u vimenu tvoje kože mirisati na rasplakano novorođenče
Čemu ijedna riječ?
Svi naši ljubavni razgovori moji su monolozi,
svi tvoji stihovi tisućljetni su maslinici presađeni na tihi lepet crvenog nedozemlja,
bogojavljanja između dviju pokislih usnica
Mi se volimo u mojoj ljubavi,
ti svoju prištedi za noć kad će moje ishabano srce jenjavati u poroznim ogrtačima tvoje zimzelene duše
Čekat ću tvoj poljubac,
dijamantnu gramofonsku iglu spuštenu na dugosvirajuću ploču mojeg sna
Mi se volimo otkada nas nitko ne želi,
i još uvijek ne mogu dokučiti jesu li pjesme imalo zaslužne što ti se tijelo rascvjetalo
ili bi se, i bez neprestana pjeva,
raspametila i u razmaknutim butinama iskrčila šikare,
povila šaš i moju ruku položila na nepresušnu zlatnu žilu iz koje bogatstvo curi u moj siromašni život
Stat ću sada, prije nego me ti zaustaviš
Sada, kada odjek pjesme remeti tvoju pospanost,
a u ribežu mojega stiska iz tvojih izbrazdanih uzdaha izlaze presijavajuće vrpce
Danas, kada utaman je zebnjom popunjen tvoj trbuh;
strahom da bih mogao ušutjeti, prste odložiti u ladicu
i ravnodušno zaboraviti koliko ću te trebati kad se noć stisne uz ishabano srce,
ovo,
koje sam jučer još jednom pokrpao da te danas zaštiti od mraza, samoće i tišine