nedjelja, 10. lipnja 2018.

Danijel Špelić | Danas su se stvari promijenile na bolje. Još uvijek nisu ni blizu tako dobre kako bi trebale biti, ali barem imate neke ljude u svijetu izdavaštva, kao i neke određene pisce, kojima se možete javiti i reći da ste napisali horor roman i neće vas gledati kao čudaka


Razgovor pripremila i vodila: Gordana Malančuk

Danijel Špelić
, hrvatski pisac, kolumnist, filmski kritičar i scenarist, rođen je 02.06.1979. godine u gradu Pakracu. Kriminalistički prvijenac, "Vidio sam kako umireš", objavljuje 2001 godine (izdavač NOVA KNJIGA RAST), drugi kriminalistički roman, "Kada ponoć otkuca" objavljuje 2002 godine (izdavač je ponovo NOVA KNJIGA RAST) nakon čega uzima podužu pauzu od pisanja sve do 2009, kada u istoj godini objavljuje dva povezana kriminalistička romana; "Tamna strana: Izvan uobičajene rutine" i "Tamna strana: Kroz mračnu noć" (izdavač UDRUGA GRAĐANA ESSEGG). Kao amaterski zaljubljenik u filmsku umjetnost, već duži niz godina redovito piše amaterske filmske recenzije koje objavljuje na osobnom blogu (deckardovkutak.com) posvećenom kultnim i starim filmovima. Na nekoliko različitih portala (FAK, INVERZIJA, FILMOVI S RUBA) objavljuje kolumne posvećene određenim dijelovima filmske povijesti, a 2014 godine napisao je, po motivima vlastitog romana, i scenarij za dugometražni igrani film, čije je snimanje u tijeku ovih dana.

Špelić i danas živi i radi u Pakracu, čije ulice, kako sam priznaje, redovito koristi kao inspiraciju za svoje radove.

Moju pažnju privukao je svojom samokritičnošću svoja prva dva romana, te sam stoga odlučila pročitati sve do čega dođem. No, kritizirati ih kao on, nisam uspjela, i izgubila sam okladu. Međutim, pročitala sam sve što je Špelić napisao do sada, uključujući i još neobjavljeni roman "Nestala" (koja bi u tisak trebala ići u jesen). Trenutno mu je aktualan roman "Odjeci" koji je okarakteriziran kao horor s primjesama krimi žanra. To je, ujedno i njegov prvi roman takvog žanra. A kako je Špelić počeo pisati i što ga je inspiriralo za pisanje krimića i horora, pa...saznajmo...

Lijep pozdrav Danijel. Hvala ti što si se odazvao mom pozivu za intervju. Za početak mi reci kako si uopće počeo pisati?

Hvala tebi što si me pozvala 😊 Kako sam počeo pisati? Slučajno, još dok sam bio klinac. Smislio sam priču koja je uključivala prijatelje iz starog susjedstva, napisao sam je, svidjela im se i tako je nekako krenulo. Kako je vrijeme prolazilo tako je to prešlo u gotovo poriv kojeg se više nisam mogao otresti.

Samokritičnost je inače rijetka vrlina (za mene je to vrlina) kod autora. Neću reći da pisci nisu samokritični, nego to rade potiho dok si ti rekao glasno i jasno: moja prva dva romana ne valjaju, ali imaju neke dobre stvari. I: nekih svojih romana se sramim i poželim ih baciti u smeće. Na njuškalu sam pronašao svoj prvi roman koji se prodaje za cijenu kikirikija. I to je previše. - Takve tvoje izjave su privukle moju pozornost, no kako su ostali čitatelji reagirali na tvoje riječi?

Pa, iskreno, svidjelo im se to (smijeh). Svi koji su ih pročitali su svjesni da to nisu dobri romani. Nitko ne može napisati prvi roman kako treba, pogotovo sa 19 godina i u svega mjesec dana, pogotovo ako nema nikakvog znanja o tome kako napraviti konstrukciju romana. Mislim da su ljudima simpatični, barem ovima koji me poznaju osobno, jer se događaju na ulicama mog rodnog grada i zato što su se pojavili u vrijeme kada se Pakrac povezivao jedino s domovinskim ratom. Zato su postali zapaženiji malo više nego bi uopće bili zapaženi.

Kako je, uopće, došlo do toga da ideš "blatiti" svoje romane? Opet, napominjem, prva dva. Jer ja sam ih pročitala i osim jedne nelogičnosti i loših naslovnica, i nisu baš tako loši.

Pa, vjerujem da je to zato što sam danas u, kako to nazivam, trećoj fazi osobnog stvaralaštva i dosegnuo sam neki nivo kada mogu reći da sam postao dosta dobar u pisanju, da sam pronašao vlastiti stil i da se osjećam ugodno s radovima koje sam napisao u zadnjih par godina. Zato na te početke gledam kao na stvarno loše početke. To su romani koji, recimo to tako, možda nisu tako loši (ja sam inače jako samokritičan prema svom radu), ali se vidi da su početnički, bez stila i bez prave osobnosti koju danas stavljam u radove. Iako ih držim lošima, jednako tako ih držim i dobrim vježbama koje sam morao odraditi dok nisam pronašao samog sebe kao autora. Samo što ih možda nije trebalo objaviti, ali to je moje osobno mišljenje (smijeh).

U ta prva dva romana unio si puno sebe, svoje osobnosti, i vidi se tvoja ljubav prema filmskoj umjetnosti. Spominješ čak i Genea Kellya, što je mene oduševilo jer volim tog glumca i to me dovodi do pitanja: jesi li prije počeo pisati romane ili gledati i kritizirati filmove?

Gledati, da, kritiziranje, tj. pisanje nekih osobnih dojmova je došlo puno, puno kasnije. Bila je to mala ideja na koju me nagovorio prijatelj Ivica Pustički, koji također ima svoj blog o filmovima koji nisu tako eksponirani kao hollywoodski spektakli, ali je pisanje osvrta na filmove postala i dobra vježba za brušenje stila i pronalaženje vlastitog autorskog izričaja. Obično se mladim piscima početnicima kaže da stalno pišu, pišu i pišu, da vježbaju... ja sam taj savjet pretvorio u nešto opipljivo i tako je nastao blog posvećen filmovima o kojima se inače ne govori previše.

Decardov kutak. Ne mogu da ga ne spomenem, pogotovo danas kada sam se dobro nasmijala. Na njemu kritiziraš čak i samog Kinga. Mislila sam da si pisao osvrte samo na stare, zaboravljene filmove. No nađe se i poneki novijeg datuma kao što je "It" od Stevena Kinga i Death Wish. To pišeš na način koji je i realan i humorističan, a obuhvaćaš i scenarij, režiju, glumu pa i glumce. Zbilja bi se moglo reći da si pronicljiv. Što ti je cilj tim blogom napraviti?

Nemam posebno zacrtani cilj, to je jednostavno nešto što volim raditi s vremena na vrijeme kako bi se malo opustio i zabavio. Svrha bloga je ispočetka bila vrlo jednostavna; upoznati ljude s nekim naslovima za koje možda nikada nisu čuli i to je nekako napravljeno jer u ovih 7 godina koliko ga već pišem, mogu reći da sam upoznao jako puno zanimljivih ljudi preko njega za koje inače ne bih ni čuo, pogotovo par filmskih entuzijasta koje sada osobno pratim i čitam. O novijim filmovima sam počeo pisati zbog osobnog inata, da tako kažem. Kada kritika "pokopa" neki film, ja ga odmah idem pogledati jer to obično znači da bi mi se mogao svidjeti, a kad se to i dogodi, onda nešto i zapišem o njemu (smijeh). Ali, obično novi film povežem s nekim starim (obično su svi obrade starih naslova) pa tako i dalje ostajem u duhu inicijalne ideje o blogu o zaboravljenim ili kultnim naslovima.

Deckard je zapažen i u susjednoj nam zemlji Srbiji. Što znači da se proširuje i dobiva nove čitatelje. Što ti je draže: gledati filmove i pisati osvrte na blogu ili pisati svoje romane?

Malo teže pitanje (smijeh). Rad na romanu zahtjeva puno više vremena, priprema, pisanja i onda svih ostalih popratnih stvari kao što su beskonačna čitanja, ispravljanja, poliranja dijaloga, odlomaka... Pisanje osvrta je zabava, to je nešto gdje ne razmišljam točno što ću napisati, gdje ne moram poštivati norme kao u romanima i gdje mogu biti opušteniji. Mogu reći da volim raditi oboje, ali u zadnje vrijeme baš i nemam puno vremena za blog, ali otkako sam dobio upit za podjelu tih osvrta, kako kažeš, i u susjednim državama, odlučio sam blogu opet posvetiti malo više vremena jer očito je da ga ljudi čitaju i da im se sviđa što tamo napišem.

Tvoj treći roman kojeg sam ja pročitala kao cjelinu, ima drugog izdavača koji ga je podijelio na dva dijela. Zašto drugi izdavač i zašto u dva dijela? Inače, da ti priznam, svakako je bolji od prva dva. Puno je manje "tebe" u njemu, nema referenci na filmove, i vidi se tvoj napredak u pisanju.

Izdavač s kojim sam najviše surađivao, Nova Knjiga Rast, u tom vremenu nije bio dostupan i posve slučajno se otvorila prilika da se roman objavi preko drugog izdavača. Nažalost, to se pokazalo kao jedno veliko loše iskustvo, počevši od toga da je roman nepotrebno podijeljen na dva dijela, pa do neispunjavanja ugovornih obaveza. Danas ga je užasno teško i pronaći za čitanje jer je tiskan u stvarno malom i ograničenom broju primjeraka. Na kraju dana, što bi se reklo, drago mi je da je ipak ugledao svjetlost dana jer ga držim nekom srednjom fazom osobnog stvaralaštva, gdje sam već malo izbrusio stil pisanja i počeo raditi na nekakvom konceptu kojeg koristim i danas u radovima. Iako, opet osobno mišljenje, romanu je trebao lektor i pošteni urednik jer u njemu ima i viška stvari (smijeh), ali slažem se da je bio korak naprijed u odnosu na prva dva romana.

Ali, da "popraviš stvari", napisao si novi roman pod nazivom "Nestala" koji je svojevrstan remake "Tamne strane" i tek treba izaći. Kada ga možemo očekivati? Ja se, ipak, moram pohvaliti da sam i njega pročitala kao tvoj beta čitatelj i nekako ga smatram i svojom "bebom", i najdraži mi je od svih tvojih romana do sada. Tako da se iznimno radujem vidjeti ga u ukoričenom izdanju.

"Nestala" je bila, kako se to kaže, zadnji pokušaj da napišem kriminalistički roman s kojim ću jednom za svagda biti zadovoljan. On je inicijalno trebao biti prerada trećeg romana, "Tamna strana", ali priča je nekako skrenula u novi pravac i postala zasebno djelo. Što se tiče objavljivanja, Nova Knjiga Rast je već položila ruke na njega (smijeh) i za sada imamo tek usmeni dogovor da bi, ako se stvari dobro poslože, mogao izaći u javnost negdje oko jeseni. Mislim da ću jasnije detalje znati negdje tokom 8-og mjeseca, kada ćemo sjesti za stol, naručiti nešto hladno i onda proći sve detaljno (smijeh).

Nakon tri romana kriminalističkog žanra, odlučio si napisati, trenutno aktualne Odjeke, horor žanra. Kako si se upustio u tu avanturu?

To je malo poduža priča. Kada sam bio nadobudni klinac od nekih 18-19 godina i kada je postalo jasno da će se to s pisanjem zadržati, odlučio sam napisati roman. Problem je bio što u to vrijeme, 2000-2002 godina, stanje je bilo takvo da je samo kriminalistički roman imao prođu na tržištu. Mogli ste nazvati izdavača i reći da ste napisali "horor roman" i dobili bi reakciju kao da ste rekli "dječja pornografija". Odabir kriminalističkog žanra bio je više splet okolnosti nego prvi odabir, ali ne mogu reći da ga ne volim, jer volim, ali prva ljubav je oduvijek bila žanrovska književnost; horor, fantastika... Danas su se stvari promijenile na bolje. Još uvijek nisu ni blizu tako dobre kako bi trebale biti, ali barem imate neke ljude u svijetu izdavaštva, kao i neke određene pisce, kojima se možete javiti i reći da ste napisali horor roman i neće vas gledati kao čudaka. Sa druge strane, nakon skoro 15 godina pisanja krimića i čitanja istih, bilo je vrijeme za malo promjene. Iako, moram naglasiti, "Odjeci" još uvijek u radnji imaju jaku kriminalističku/misterija crtu, što znači da se starih navika teško riješiti (smijeh).

To me dovodi do pitanja koje sam namjerno izostavila na početku. Dakle sa samo 19 godina napisao si roman koji je izdan 2001. Drugi roman 2002. Treći 2009. Dakle, dok svi autori danas muku muče s izdavačima, idu u samoizdavaštvo, ti "pucneš prstima" i izdavač je tu. Odaj nam tajnu...😃

Volio bih reći da je sve to bio moj samostalni uspjeh, ali to nije ni blizu istine (smijeh). Činjenica je da sam imao puno sreće na početku karijere jer kada sam napisao prvi roman, "Vidio sam kako umireš", otišao sam do gospodina Zvonka Kobetića, koji je nažalost umro, koji je bio ravnatelj naše gradske knjižnice i rekao mu da sam napisao roman i može li me uputiti na nekog izdavača jer ja nisam znao nikoga i ništa (bilo je to vrijeme prije Interneta). Zbog njegove preporuke sam došao u kontakt s izdavačkom kućom Nova Knjiga Rast i ostalo je, što se kaže, povijest. Danas je već lakše prići i drugim izdavačima jer iza sebe imam zgodan rezime za pokazati te čak i ako na kraju ne surađujemo, obično mi odgovore na svaki upit. Jednostavno, sreća.

Moram se vratiti na tvoj prijašnji odgovor. "Zadnji pokušaj da napišem kriminalistički roman". Molim? Ne misliš više pisati krimiće? 😱

Nažalost, i dalje ih mislim pisati (smijeh). "Nestala" je na kraju ispala zadovoljavajuće iskustvo. Roman je točno onakav kakav želim da bude, i sada kada sam siguran da mogu napisati nešto čime ću biti zadovoljan u cijelosti, planiram se vratiti žanru. I, naravno, glavni lik tog romana, Lukas Hum, pokazao se kao jako zgodan lik o kojemu bih volio reći još poneku stvar i vidjeti ga ponovo u akciji. Tako da, koliko ja to želio suprotno, kriminalistički žanr će i dalje biti na mom spisateljskom meniju (smijeh).

Što nažalost?! To je odlična vijest! A sada se vratimo Odjecima. Kako su oni prihvaćeni kod čitatelja s obzirom da je drugačijeg žanra koji si pisao do sada?

Pa, koliko sam pratio komentare ljudi, roman se svidio svima koji su ga čitali. Ne znam točno zašto (smijeh), ali mi je drago zbog toga. Možda zato što nije riječ o tipičnom hororu koji prati popularne trendove, možda zato što se događa u Hrvatskoj, točnije, mojoj Slavoniji, možda je riječ o tome da se mogu poistovjetiti s junacima... Koji god razlog bio, meni je drago zbog toga. Da budem iskren, nisam očekivao ni približno tako dobre reakcije jer horori su obično podložni jakom kritiziranju. Vjerojatno sam barem nešto dobro napisao u njemu (smijeh).

Koji su tvoji uzori u pisanju? Što ili koga čitaš?

Tu je sada stvarno poduži popis. Moji kriminalistički uzori su Raymond Chandler, Ross Macdonald, Michael Connoly, mogu ubaciti i Lee Childa te Davida Baldaccija koje čitam iz čistog užitka. Što se tiče horor strane, tu svakako moram spomenuti H. P. Lovecrafta, Dean Koontz, neizbježni Stephen King, a jako mi je drag i John Connoly koji piše kriminalističke romane s jakim primjesama horor motiva, iako romani sami po sebi nisu horori.

Znači baza ti je "old school" ili Noir žanr i horor? A Michael Crichton?

Pa, kada netko ide pisati priče o privatnim istražiteljima ili noir romane, onda jednostavno mora pročitati stare majstore da dobije osjećaj kako se to radi. Oni su to napravili prvi, oni su odredili parametre, da tako kažem, i da nije bilo njih ne bi bilo ni žanra kao takvog. Doduše, neki od njih su već malo izvan vremena, ali to nikako ne znači da ih se treba prestati čitati, naprotiv, treba jer se tako odmah stekne osjećaj i za razvoj samoga žanra. Michael Crichton? Meni je on isto jako drag autor, ali njega držim više u znanstvenoj fantastici koju čitam, ali ne pišem. U tom rangu moram odmah spomenuti i Arthura C Clarkea, kojeg isto tako jednako cijenim i povremeno čitam.

Pisao si za FAK, INVERZIJU i FILMOVI S RUBA koji su također blogovi poput tvoga. I na jednom od njih čak možemo vidjeti da si surađivao na intervjuu s Johnom Carpenterom (američki filmski redatelj, scenarist, producent i skladatelj filmske muzike). Kakva su tvoja osobna iskustva s ostalim blogovima i blogerima?

Jedino su Filmovi s ruba blog, ostali su internet portali (smijeh). Postoji nekoliko blogova koje redovito pratim i čitam i poznajem se sa autorima. Iskustva su mi prelijepa, priznajem, jer su ti ljudi isto entuzijasti kao i ja, dijelimo dosta sličnih stavova, svaki ima svoj stil pisanja i svi smo različiti. Mogu spomenuti i da su neki od njih, kao Mirnes Alispahić (blog - Riječ-dvije o filmovima na moj način) također i objavljeni pisci, pa nam je i to jedna zajednička stvar. I imaju dobre preporuke, što filmova, što knjiga, pa uvijek pronađem nešto za što nisam ni znao da postoji, bilo da je riječ o knjizi, bilo o filmu. Jako ugodni ljudi, drago mi je da sam ih upoznao.

A moderator si i na najvećem hrvatskom forumu u rubrici film. Dosta spisateljske karijere je iza tebe, a još uvijek nisi eksponiran u javnosti. Samozatajan? Dobro ili loše?

Mogu se takvim opisati, da. Nisam sklon samoreklami, nisam dobar u tome i više volim da moj rad govori o meni nego da ja govorim o svom radu. Danas je postalo lagano proglasiti se piscem, umjetnikom ili čime već, reklamirati se uzduž i poprijeko, ali rijetko kada iza toga stoji prava kvaliteta, upravo suprotno. Zato se držim postrani. Dobar je osjećaj kada vidiš da netko koga uopće ne poznaješ preporučuje tvoj roman samo na osnovi toga što je dobar, a ne zato što poznaje autora ili da je autor tako rekao.

I to sve ti nije dosta pa si se okušao i u pisanju scenarija po kojem je u tijeku snimanje filma. Moram se opet pohvaliti da sam i taj scenarij pročitala. "Vikend" je konačna verzija. Kada bi mogli vidjeti taj film tj. kada će taj film ugledati svjetlost dana?

Kao i sve u Hrvatskoj, sve što se radi izvan uobičajenog kalupa, radi se teško. Film je načelno dovršen, ali sada mu slijedi pakao postprodukcije, što znači; zvuk, slika, svi tehnički detalji, a mislim da će biti potrebno i nešto malo dosnimavanja. Ja se osobno nadam uskoro, ali stvarno je teško reći kada bi mogao biti gotov u cijelosti, jer redatelj je entuzijast koji doslovce sve sam financira, a takav način rada traje.

Koji su ti, trenutno, planovi za budućnost? Što pišeš? I što će biti sljedeće spremno za izdavanje osim već spomenute "Nestale"?

Pa, "Nestala" je u planu, to znaš, ali moram se odmah zahvaliti i Vlatki Planini što je napravila mogućnost da i horor novela po kojoj je snimljen film, možda ugleda svjetlost dana kao zasebno književno djelo. A trenutačno radim na novom žanrovskom križancu horora i ovaj put fantastike, koji će ponovo biti smješten u okružju zelene Slavonije i radi se o dvoje ljudi koji se međusobno ne poznaju, ali počinju dijeliti zajedničke snove, što nekako odvodi do spoznaje da ih u budućnosti čeka nešto loše. Neću dalje ništa reći, neka nešto ostane i kao iznenađenje za čitatelje (smijeh).

I za kraj jedno osobno pitanje. Bračni status: oženjen/slobodan, imaš djece?

Slobodan, još uvijek u potrazi za onom pravom koja će me oboriti s nogu.

Nema komentara :

Objavi komentar