Kolumne

nedjelja, 24. lipnja 2018.

Daniela Bobinski | Zapitano jutro



Stojim u ovom jutru
kao stablo sred livade
ukorijenjena
u tišinu
sa zebnjom u ispucaloj kori:
što nosi dan u varljivom sjaju svitanja?
Pa iskoraknem u rosnu travu...
Hoće li me opojni miris ruže opet natjerati za dlanom
čvrsto zagrabim u trnje?
Hoću li se i danas čuditi novoj krvi koja kaplje iz ranjenih šaka?
Čime smo to zaslužili?
Tko je i zašto stavio trnje pod nježan baršunasti cvijet?
Zbog onih što obijesni nekad lomljaše stabljike
sad naši dlanovi krvare?
I golublja srca sad se razbijaju o hladne zidove
koji su zbog nekog drugog podignuti?
Zaboravio si na ljubav svijete?
Ne vjeruješ joj više čovječe?
Pa lomiš i nježne stapke,
pa udaraš i dječje, nevine obraze?
Podiže se vjetar...
Možda nas mimoiđe ovo uzbujalo sivilo?
Je li sebično željeti da se nevolja izlije negdje drugdje?

Nema komentara :

Objavi komentar