Nismo se zavjetovali na vječnu ljubav
Niti na poslušnost
Ušli smo jednostavno u obruč života
nepromišljeno i strasno
vjerujući da nismo ni prvi ni posljednji
koji će živjeti kao žrtva brzopletih maštanja
Nespretnim prstima otkopčavali smo
dugme po dugme mladenačkih želja
očekujući ispod zaprte košulje iznenađenje života
Dobitak na lottu
Nagradu za životno djelo
Remek djelo ostvarenja svojih talenata
Priču za laku noć
Ili kakvu krivotvorenu biografiju
u kojoj piše sve najljepše o nama
kao da smo već mrtvi
(a o mrtvacima sve najbolje)
Ne znajući da smo svakim danom zapravo bili sve bliže
onom zavjetu šutnje tišine između nas
koji je bio kao pokora
Ili možda u najboljem slučaju je mogao biti
Zavjet zahvalnosti
da smo samo znali popustiti svatko sa svoje strane
taj obruč koji se urezao u naše već podebljane trbuhe
i više nije imao prostora da se vrti
oko sebe niti oko nas
i nije bilo druge nego odlučiti da nećeš biti sudionik
u vlastitom samoubojstvu
i gledati ga kako se urezuje u meso
i nestaje u truloj nadbuhlosti
Zato je jedno od nas moralo uzeti kliješta
i prerezati taj simbol vezanosti
jedan jedini prsten koji je završio
samo na jednom prstu
mojem
i koji si kupio onako bezveze
tek toliko da se nađe
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.