Kolumne

ponedjeljak, 14. svibnja 2018.

Tihana Gambiraža | Ana


Danas ću je ostaviti.  Proteže se u mojoj majici i poseže za mobitelom. Zrake sunca joj upliću bakar u kosu i želim je pomilovati posljednji put no ne učinim to. Ostavljam je zadubljenu u ekran i iskliznem iz našeg stana kao lopov. Još samo danas. Sutra ću se opet osjećati kao pošten čovjek. Čovjek koji sam nekad bio. Koji je u zadnjih dvanaest mjeseci sporadičan gost u mom tijelu.
Ne znate vi kako smo se voljeli  Ana i ja. Da znate, ne bi mi sudili, onako ispod oka i ne bi me sad čitali preko nišana, pripisujući mi tko zna što, najvjerojatnije preljub.  Voljeli smo se tako da smo osvojili svijet. Dvaput, oba puta na godinu dana. Mnogo smo putovali. Govorili su nam da bježimo. Da je vrijeme da se smirimo i imamo djecu. Da ljubav nije samo zabava i da uskoro nećemo biti mladi. Mi smo se smijali. Kako se Ana nekad smijala. Kao kad ti se pjenušac razlije tijelom ostavljajući ugodnu toplinu i blagu euforiju. Onda joj se sestra razboljela.  Ana je odlazila kod nje svako popodne, nekad bi i prespavala i vraćala se s tamnim kolobarima oko očiju. Legla bi i upalila tv, okrenula mi leđa kad bih se ušuljao u krevet i pravila se da spava. Prstima sam radio mapu na tim leđima i molio se da priča sa mnom. Nisam govorio. Svo sam vrijeme bio ukočen i šutljiv i jedino kad bi mi okrenula leđa smogao bih snage da je prstima tješim. Htio sam nešto reći, čak sam guglao glupave članke „Kako pomoći bližnjem terminalno oboljelog“ no kad bih zaklopio laptop i pročistio grlo, iz mene nije izlazilo ništa. Nosio sam joj kavu u bolnici i njenoj sestri banane i osjećao se prilično glupo, kao da svi u čekaonici znaju koji sam nesposobni izdajnički kreten i loš partner.
Prestali smo pričati na kraju. Ne sjećam se u kojem trenu.

Jednom je samo rekla: „Dodaj mi čašu“ i ja sam dodao i shvatio da je to sve što govorimo već tjednima. Puštao sam njena leđa na miru i pravio se da čitam iako su slova lebdjela ispred mene i  pretvarala se u košmar koji sam živio.
Onda je i to prošlo. Grlio sam je čvrsto taj dan. Već je prestala biti moja. Svejedno sam je grlio.
Mjesecima smo živjeli paralelne živote. Počela je ići tom terapeutu. Ispočetka se vraćala podbuhla i bilo mi je neugodno jer nismo više bili u fazi da je dotičem. Sjedili bi i gledali serije, tišinu prekidali zvučnicima i zveckanjem suđa nakon večere.

Onda se nešto promijenilo. Došlo je proljeće. Okopnili su kolobari ispod njenih očiju i povremeno se znala nasmijati dok bi  gledali TV.  Počela je dolaziti živahnija utorkom kući. Seanse su prodjelovale. Onda me jednog dana obavijestila da ide na put. Sama. Nismo u sedam godina putovali odvojeno. No pomislio sam da će joj koristiti. Ipak je to ogroman šok, u tridesetima izgubiti mlađu sestru. Ne trebam joj ja koji već godinu dana sve ruši svojom nespretnošću. Treba joj odmor. Poželio sam joj sretan put i rekao da se javi čim stigne. Nije mi rekla ni gdje ide. Zaboravio sam pitati. Nakon pet dana, stigla je razglednica s Bodenskog jezera. Nije me nazvala. Vrtio sam se po stanu. Prvi put se u mene uvukla nervoza koju sam godinu dana odgađao zbog nje i izbila mi dah iz pluća. Oblio me hladan znoj i stropoštao sam se na stolicu te otvorio laptop. Guglao sam ga. Htio sam znati tko je čovjek koji je Ani vratio želju za životom. Bio je markantan i posjedovao je dječački šarm. Pogladio sam svoju grubu bradu i obrisao znoj s čela. Impresivna biografija. Moj mi se posao od kuće učinio tako mizernim. Udarilo me posred pleksusa da se već dugo ne osjećam kao muškarac. Ana nije trebala muškarca svo ovo vrijeme. Trebala je prijatelja. Nisam bio nijedno.

Zaklopio sam laptop i otišao u šetnju. Pokušavao sam vratiti goreću, pjenušavu ljubav koju sam osjećao prema Ani no bio sam posve tup. Gledao sam žene u prolazu. Proljeće je izmamilo neke od najzgodnijih djevojaka i buljio sam u svaku ne bih li bar nešto osjetio. Lutao sam gradom satima. Kad je pao mrak ušao sam u birtiju. Naručivao sam jedno za drugim, brisao usta rukavom i glumio pred sobom frajera no ni to nije previše pomoglo. Bio sam mrtav čovjek. Okrenuo sam se da izađem, a onda sam je ugledao. Sjedila je za stolom u kutu, u ovoj opskurnoj birtiji na kraju grada, gdje dolaze samo pijanci i bjegunci i naginjala se prema markantnom gadu dječačkog osmijeha i impresivne biografije. Nasmijala se grleno, a mnome se razlio pjenušac, grgotao niz grlo u sve netom oživljene organe i u želucu se pretvorio u gorčinu. Jedna je zraka sunca pala na njenu valovitu kosu i zabacila ju je slučajno se okrenuvši u mom smjeru, i pogled bi nam se sreo da nisam već bio na vratima s kojih sam se katapultirao na pločnik. Pljunuo sam gorčinu i gurnuo ruke u džepove, odlazeći kao muškarac koji je upravo povratio razlog za život. Sutra ću je ostaviti.

Stajala je uz prozor. Pored nje kofer.

-    Lijepa razglednica, rekao sam.

-    Moram ti nešto reći, rekla je i dalje okrenuta leđima. Prišao sam i pritisnuo prste na njena leđa, opipavajući koliko je neizgovorenog ostalo na njima. Crtao sam nam kraj gledajući ptice preko njenog ramena.

-    Moram ti reći…, prozborila je tiše.

-    Znam, rekao sam.

Ptice su prhnule u sumrak. 

Nema komentara :

Objavi komentar