Kolumne

ponedjeljak, 7. svibnja 2018.

Snježana Akrap-Sušac | Znam gdje mi je mjesto



Maltezerica Maša i ja živimo zajedno nešto više od dvije godine. Kako to obično biva, malo je čudovište zagospodarilo mojim životom. Umjesto da je ona moj pas, ja sam njezin čovjek. Najviše je nerviraju gosti i to im jasno daje do znanja.

Tko uđe u naš dom mora mirno sjediti do odlaska jer svaki pokret izaziva njezin bijes, koji se očituje u bjesomučnom lajanju pa i prijetećem režanju. Gosti malo slabijih živaca zamole me da je sklonim u drugu prostoriju, što je lakše reći nego učiniti. Kad i uspijem, poslije me satima optužujuće gleda:”Ja tebe toliko volim, a ti meni to radiš!”, kao da čitam u njenim očima.

Ako ostane u istoj prostoriji do odlaska gostiju, može se reći da se događa drama antičkih razmjera. Ona ne podnosi da se bilo tko pozdravi sa mnom. Ponaša se kao da će nesretnog čovjeka rastrgati pa  više nitko ni ne pokušava poljubiti me na dolasku ili odlasku. Susjedi ne žele  ni ući kod nas, nego mi kroz odškrinuta vrata dodaju račune.

Nikakvi razgovori nisu pomogli. Uvijek završavaju njezinim: “Ja znam gdje mi je mjesto!  Znaju li to i ti dosadnjakovići, koje nazivaš svojim prijateljima? “Ja samo, iscrpljena jalovom diskusijom, nemoćno slegnem ramenima.

Nema komentara :

Objavi komentar