Kolumne

nedjelja, 27. svibnja 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "Gdje ste sad?" Ratka Bjelčića

Piše: Mirjana Mrkela

Srednja škola

   
Do ovoga trenutka nisam ni razmišljala o drugim značenjima riječi srednja. Čak ni onda kad sam osobno kretala u takvu školu – srednju, u sredini između osnovne i fakulteta. Bilo je to u pomalo davnim vremenima, pravila za upis bila su drugačija, ali prije svega, imala sam i malo sreće.

Imala sam sreće
   
Moja osnovna i moja srednja škola bile su na suprotnim uglovima jednog malog raskrižja, a idući od kuće, srednja mi je bila bliža. Dakle, osnovna oko sedam, srednja šest minuta daleko.
   
Ova druga bila je gimnazija. Još tamo negdje od petog osnovne nisam mogla zamisliti sebe ni u jednoj drugoj školi. Tada se bodovi za upis nisu zbrajali ovako sitničavo kao sada. U gimnaziji se polagao nekakav prijemni ispit iz hrvatskog i matematike, ali to je meni izgledalo kao školska zadaća, možda samo malo dulja. Rješavanje nekoliko matematičkih zadataka i pisanje sastavka neće mi biti problem, znala sam unaprijed. U matematici nisam bila loša, ali svaki sastavak mogla sam napisati blistavo i iz osnovne sam nosila ugled najbolje sastavljačice u cijeloj školi.
   
Međutim, ništa od školskog znanja i školske slave nije važno kad se kreće u novu školu, u novu sredinu. To je ono u čemu sam, eto, imala malo sreće: nova će mi biti nova samo djelimice. Mnogi učenici moje stare škole krenut će u ovu istu, čak se i jedna profesorica (iz povijesti) selila onamo. Sama nam je to najavila i pomalo izazvala našu znatiželju: kakve ćemo profesore imati? Čuli smo već priče o nekima od njih, osobito o jednom strašno, strašno strogom, ali gorjeli smo više od nestrpljenja nego od straha.
   
Jednoga jutra trebalo je odnijeti dokumente. Vrijeme je bilo lijepo, a gradsko zelenilo pod mojim prozorom uredno održavano. Cvali su jasmini i neko grmlje s loptastim bijelim cvastima. Uz to grmlje zastale su četiri moje prijateljice i zovnule me. Odazvala sam se kroz otvoren prozor, ni ne povirivši van. Znala sam da su sve dolje. Najpametnija od svih nas zvala se Vera i ona mi je doviknula:
  
– Ne zaboravi pernicu!
   
Naravno da bih je bila zaboravila, jer nisam bila mudra kao Vera. Cijela pernica zapravo i nije trebala, morao se ispuniti samo mali formular. Na trenutak sam se predomišljala hoću li poslušati premudru Veru. Moja tadašnja pernica bila je neugledna siva kutija za naočale, koju sam obogatila svojeručnim šarama. Otvorila sam je (cak!) i zgrabila kemijsku i običnu olovku. Unutra nije još mnogo ostalo:  naliv-pero, druga olovkaHB, olovka B4 i gumica marke pelikan, pocrnjela na jednom kraju.
   
Strčala sam, dok su djevojčice (tako smo se još uvijek zvale) zaobišle zgradu i pojavile se pred ulazom. Ne znam zašto sam zapamtila baš opisane sitnice. Vjerojatno zato što su upravo one bile početak mojih gimnazijskih dana.

Kako je bilo Kristini
   
Kristina iz Ratkovog romana nije bila nesretna. Imala je samo neke druge sreće, različite od mojih. Kad je krenula u srednju školu morala se preseliti iz sela u grad, k baki.
   
– Znam dobro kako joj je bilo. – rekao mi je Ratko i nastavio o vlastitom iskustvu.
   
Pozorno sam ga saslušala, ali sada neću o njemu (sami ga pitajte kad budete s njim). Kristina, dakle, nije bila jedina u sličnoj situaciji. Roditelji su joj otišli u inozemstvo (raditi, naravno), a baka je živjela dvadesetak minuta daleko od gimnazije. Kristina (ili, ako vam je draže, Ratko Kristininim riječima), opisuje svoje nove kolege.

Marijola
   
Prigoda je koju sam, priznajem, dugo vrebala, da opišem Marijolu. U rujnu, kada sam ušla u svoju novu učionicu (zapravo staru i s prastarim školskim klupama premazanim glatkom travazelenom bojom), mjesta su bila uglavnom popunjena. Troje učenika iz mog već davnog osmog razreda sjedilo je, gdje koji, a prvo slobodno mjesto bilo je u drugoj klupi do vrata. Voljela sam treće klupe, ali nema veze, pomislila sam – za početak će biti dobra i ova. Tako sam sjela do Marijole i godinama sam ostala s njom. Bila je prirodno kovrčava, jako kovrčava, svijetlo smeđe kose i malo tamnijih, bistrih očiju. Prvi put kad sam je vidjela, a mnogo puta kasnije, podbočila je bradu odvojivši kažiprst od ostala tri prsta. Ime Marijola za mene je veselo, ako ne i luckasto, jer se pojavljuje u narodnoj pjesmi u kojoj pripiti smetlar pita Marijolu gdje su mu kolica. Ali ova Marijola nije s tim imala nikakve veze. Meni znanu pjesmicu nije bila ni čula. Nova škola – nove priče, pomislila sam.

Marija
   
Nova Kristinina prijateljica zove se slično. "– Ja sam Marija! – predstavila se crnokosa široko se osmjehujući."
   
Što je bilo dalje, vjerojatno se pitate, kako smo se provele? O meni drugi put. A o Ratkovoj Kristini, naravno: čitajte u zanimljivoj knjizi privlačnog naslova "Gdje ste sad?"!

Nema komentara :

Objavi komentar