-Možeš misliti kako je ispod još jedan grad.
-Ne razumijem. Kako to misliš „još jedan grad.“ Naravno da je, pa nisi vidio iskopine i ostatke zida.
-Mislim, ono što sam i rekao. Možeš si misliti kako je ispod ovog ovdje grada, još jedan, stariji grad i to … zamisli rimski. Što je potonuo s vremenom? Nestao? Prekrilo ga lišće. Prekrila ga trava koju klinici nisu stigli ispušiti i sad bezglavo bauljaju polupraznim ulicama.
-I dalje ne razumijem. Što te to konkretno muči? Što te to toliko smeta? Što ti je čovječe, smiri hormone, ni sam više ne znam što sve ne. Ako te smeta, nitko te ne drži. Ovih je dana popularna bježanija iz zemlje. Pretpostavljam da si i ti samo još jedan provokator pričalica kojem su koferi, ako ih uopće imaš, još uvijek prazni. Zašto se ne pridružiš vojsci nezadovoljnika i kritičara, ostaviš ovaj jadan svijet i odeš tamo gdje će ti biti bolje? Zašto!?
-Ti to nikad nećeš moći razumjeti. Vidiš, ja, Karlo, o tome znam podosta, jer sam onomad pohađao seminar iz paleontologije i tad su nam rekli, mislim …
-Misliš? Ti to stvarno? Paleontologija??? Valjda arheologije, ali ...
-Ne da mislim, znam. Znam!
-Ne seri i ne pametuj. Odi pusti vodu i otvori prozore. Smrdi, smrdi … – baš kao u onoj glupavoj reklami za otklanjanje smrada iz septičke jame. Mislim da je bilo nekoliko gipsanih patuljaka koji su pozvonili nekoj gospođi, koja pak izgleda, u najmanju ruku kao da je upravo sišla s WC-školjke ili kao da ju je izbacila poplava i onda joj oni, držeći se za gipsane nosove, kao mali patuljasti pioniri i svi u glas ponavljaju „smrdi, smrdi, užasno smrdi“ ili tako nekako. Promrmljao je Albert sebi, samo sebi u bradu, brišući sponzoriranu čašu piva domaće marke koju, gle čuda proizvodi strani proizvođač, ali ne kineski, i kao brend „Izvorno hrvatsko“ plasira na domaće tržište. Ha-Ha-HahaHa.
„Povikaše seljaci i krenuše u boj“.
-Dobro! Ako je tako, ja odoh i više se ne vraćam. Mislim da ću od sutra piti kavu na drugom mjestu.
-Samo daj. Možeš i na trećem, četvrtom i petom. Ma … briga me! Ništa te ne obvezuje za ovo mjesto. – Reče konobar ljutito. Ustvari, bio je to i gazda i konobar i nepopularni kritičar vremenske prognoze koji nije vjerovao AccuWeather aplikaciji. Političar s propalom ambicijom ulaska u županijsku ili barem gradsku skupštinu. Nije vjerovao nikome i to ga je stajalo toga da sada pod stare dane mora raditi sam i služiti goste, koji su ponekad toliko dosadni, ponekad strašni i opterećeni raznim bedastoćama, od kojih mu se samo povraćalo.
Rad s ljudima zna biti strašno opterećujući i vjerovali ili ne, predvidivo dosadan. Obrasci se stalno ponavljaju. Ljudi ko ljudi, ljudi ko psi: ponekad zadovoljno mašu repićem, pišaju posvuda, barem oni muški, reže jedni na druge, laju i tuku se bez veze i pravog razloga, da bi si na kraju ili već sutradan, šnjofkali guzice.
-Od-vrat-no! Dakle svi su oni isti, samo je kontekst drugačiji. Tonalitet njihova izričaja i fizički izgled. Znate ono: ruke, noge, trup, glava s dodacima i to je to. Po potrebi nabaciš koju kilu sala viška i dobiješ što? Što dobiješ? Posljednji put pitam: „Što dovraga dobiješ? Pa malog tuljana, tuljančića ili još bolje kitovo mladunče … „kužiš buraz, ne! Ovo je stvarno zvučalo čudno. Sreća što je gostiju bilo još samo na terasi i nisu me mogli čuti. – Promrmljao je Albert još uvijek držeći onu istu čašu u ruci.
Volio je prazne ulice, a prazne su jedino navečer kad „normalan“ svijet spava. Kasno se vraćao kući i tako već godinama. Žena ga je prije godinu dana napustila i sada mu se odjednom nikuda ne žuri.
Djeca su odrasla i rijetko zovu. Njega krive za razlaz s mamom i … To ga boli. Iskreno, jer nije samo on kriv za sve. Naravno da boli, ali bol je podnošljiva uz sva ta sranja kojima je svakodnevno okružen, uz pokoju čašicu i cigarete kojima se vratio nakon desetljeća nepušenja. Stvarno super!. Sad kad su preskupe i kad su na kutije stavili one perverzne sličice raspadnutih ljudskih ostataka … Ma sve pet, za poludjeti od sreće, za past u nesvijest, ali to ne bi bilo normalno, jer danas nitko neće poludjeti od sreće. Ona čeka neka bolja i drugačija vremena.
-Dobro … – ponovio je Karlo. -Ja odoh …
-Plati pa odi već jednom.
-Sve se raspada. Čak nemam ni za čistačicu, a onda dođu jebeni inspektori i seru o zidovima, o Rimljanima, kulturnim zbivanjima i bezveznim manifestacijama.
-Školjke, školjke i pisoare treba oprati. Svakodnevno ih perem, ribam i ližem za svim onim usranim guzicama koji slobodno vrijeme koriste za tračeraje i bezvezna naklapanja o nekonvencionalnim temama, vremenu i športskim rezultatima kao da nakon utakmice mogu nešto promijeniti i ko za vrag, baš se danas zaštopala školjka u ženskom WC-u. Biće da je nekoj nesretnici slučajno ispao tampon ili koje drugo sranje. Ili je sve to bilo namjerno, unaprijed smišljeno i planski napravljeno od kakvog pokvarenog mozga, ali mi trenutno niti jedan gad ne pada napamet.
-Kusur zadrži i hvala. – Oprezno je izustio Karlo.
-Hvala! – Promrmljao je Albert sustežući gađenje i neprimjerene riječi kojima je želio besplatno počastiti starog dosadnjakovića na odlasku.
Imena im nikad nije pamtio. Bilo bi to stvarno previše. One stalne mušterije znao je po narudžbama. Bilo je tu svakakvih likova: produžena, s hladnim mlijekom, s toplim, kratka, znate ona prava kratka i voda s limunom, deci mineralne, pivo. Ma sve može, uvijek, samo dajte, dođite i sutra, ali sutra možda njega biti neće. Možda već danas potpisuje papire i pakira kofere, jer čuo je kako pričaju ovih dana o bježaniji iz zemlje. Možda …
-Dobro jutro, za vas kavica s hladnim mlijekom, a za Vas gospodine …?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.