Nikada neću naučiti razlikovati
aromu klinčića i cimeta
jer ih ne konzumiram tako često
koliko često susrećem ljude:
Lude ljude
kako pijano priopćavaju trgu
da ne žele cjelodnevno ubijati ruke za stotinjarku
(jer znaju koliko te njihove ruke vrijede)
i usamljene ljude
kako posjedaju pored sebe
upravo kupljenu novu gumu
za stari bicikl.
Izrezbarene ljude
od papira,
izgrebane i očešane.
Očešane o još očešanije od sebe,
o one bez snova,
koji su ljubav pokopali
kada bjehu djeca.
A i moja je ljubav
uvijek nekako promukla.
Promaknu mi dva tramvaja,
i naljutim se na njih,
i želim naručiti taksi,
pa ipak uhvatim treći.
Moja je ljubav bunilo.
Vrište mi ponekad misli
tako glasno da se pribojim
da me tkogod čuje
i da govorim u snu.
O svim tim ljudima
i o nama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.