nedjelja, 6. svibnja 2018.

"Drugi peron, četvrti kolosijek" | Utorak, 8. svibnja 2018. u Megastoreu


Slavonija osamdesetih. S drugog perona, četvrtog kolosijeka polaze vlakovi za Zagreb u kojima su studenti željni iskustava i znanja koje nudi veliki grad. Ostavljaju iza sebe djetinjstva na selu, obiteljsku tradiciju i disfunkcionalne odnose s najbližima. Trideset godina poslije, pitat će se tko su i što ih određuje - ono što su u životu postigli ili ono što je ostalo neostvareno...

Svoj prvi roman "Drugi peron, četvrti kolosijek" Mirela Španjol Marković predstavit će u knjižari Hoću knjigu Megastore u 18 sati. Uz autoricu, o knjizi će govoriti recenzentica Aleksandra Mindoljević Drakulić te urednica Sandra Pocrnić Mlakar. Odlomke iz romana čita Adela Franceković. Moderator je Roman Simić. 

Mirela Španjol Marković vodeća je poslovna konzultantica, direktorica i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije. Završila je studij germanistike i fonetike u Zagrebu i kao gost-docent bavila se retorikom na Fakultetu nove filologije u Tübingenu. Mirela Španjol Marković autorica je nezaobilaznog priručnika za javno nastupanje i poslovno prezentiranje „Moć uvjeravanja". 

Udarac pored lica 

U tom trenutku Braco je ušao u sobu, nabijen onom svojom erotičnom energijom i ja sam znala da je izgubljena. Kao brod koji se našao u oluji, kormilarila je još neko vrijeme svojim razumom, ali kad je smiješeći se alandelonovskim smiješkom dramatično zatvorio oči i prešao joj rukom po licu nastojeći ga zadržati u sjećanju rekavši „savršena, glatka kao staklo“, razbila se o hrid vlastite slabosti.

– Pa gdje si ga skrivala do sada? Takav komad, ja tu žalim za onim kretenom s bubuljicama i krivim nogama… – blebetala je fascinirano kad je otišao, buljeći u mene, očito tražeći na mom licu sličnost s Bracinim.

– Ima nešto – zadovoljno je konstatirala – boja očiju i ta rupica na bradi, koja njegovu licu daje šarmantnu dozu muškosti. Tvojem, nažalost, također – prasnula je u prštavi smijeh.

– Za tvoje dobro, kloni ga se… on nije muškarac, on je umjetnik. Kužiš razliku? Zaboravi ga, naprosto je neosvojiv… – pokušavala sam je odvratiti. Glupo od mene, riječ „neuhvatljiv“, „neosvojiv“ za ženu nije informacija nego vražji afrodizijak. Shvatila sam to istog trena kad sam je izrekla, gledajući kako joj se šire zjenice na ovu bijelu rukavicu, očiti izazov njezinoj ženstvenosti.

Nesvjesno je ovlažila usnice izazovno zabacivši glavu i paleći cigaretu, kao da je on još uvijek u sobi.

– Hmmm… Vidjet ćemo… – zacvrkutala je za oktavu višim glasom, prkosno me gledajući kao da sam joj namjerno sakrila igračku koju je već dugo tražila i nije mogla naći.

Nemoćno sam je gledala dok je u sobu ulazio prvi suton, znajući da je tip s bubuljicama i onaj s lošom guzom i onaj koji se dobro ljubi, kao i cijela vojska bivših frajera bila dječja igra u usporedbi s onim što je tek čeka. Braco, Braco i njegova karma.

Nije trajala dugo ta romansa. Već za dva tjedna slušala sam reprizu toliko puta proživljenog scenarija – i ona je izašla iz njegova stana uplakana, ponižena, slomljena srca, a ja to nisam mogla spriječiti.

Nije ju zaustavljao kad je rekla da odlazi. Jednostavno joj se, kao i mnogima prije nje, prestao obraćati, odgovarati na njihova pitanja, pojačavao bi glazbu do maksimuma tjerajući ih da dlanovima prekrivaju uši. Nije želio čuti njihova predbacivanja, njihove molbe, njihova objašnjenja. Kad su žurno izlazile iz stana crvenih očiju, jecajući, zajapurene i bespomoćne da ga natjeraju da se predomisli, pratio bi ih suosjećajni pogled tete Sonje iza oblaka dima. Ona se bila navikla, nikad se nije miješala. Ne znam je li suosjećala.

Ovaj put meni je prekipjelo. I samu me iznenadio bijes koji me obuzeo dok je u mojoj sobi na Savi očajna Sandra zgažena samopouzdanja ridala kao pretučeno pseto. Samo dvadeset minuta poslije stajala sam na vratima njihova stana i bjesomučno pritiskala zvono, istodobno lupajući šakom po vratima. Teta me iznenađeno gledala jer sam, jedva je pozdravivši, bez kucanja upala u njegovu sobu, pušući poput razjarenog bika.

Upravo je s nekom albino djevojkom, kolegicom s Likovne akademije, potpuno bijele kose i izrazito crvenih očiju, prelistavao neku monografiju, kad sam ga ispred dva crvena lasera njezina zaprepaštenog pogleda udarila svom snagom posred lica. Dugo sam to već željela učiniti. Bila je to refleksna reakcija na bijes i nemoć da ga spriječim da tako bezdušno povrjeđuje ljude koji su ga htjeli voljeti. Reakcija na nedostatak empatije. Poslije sam na studiju čitala da se neki ljudi rode bez emocija, sa smanjenom empatijom. Građa mozga ili čak Aspergerov sindrom kao vrsta autizma, kaže znanost.

Mislila sam da će mi taj udarac posred njegova lica donijeti olakšanje, da će me smiriti. No, nakon prvog šamara nisam se mogla zaustaviti. Pustila sam agresiju iz sebe silinom koja me i samu iznenadila, udarala sam gdje sam stigla…

Evo ti na za Ivanu, pras, evo ti za motor koji razbiješ kad se sjetiš, bahati gade, dok toliki gladuju u studentskim sobama, šaka u prsa za one levisice koje si ne trepnuvši razderao jer ti se nisu sviđali džepovi, majmune egoistični, šaka u trbuh za sve one uplakane cure koje si izbacio pred vrata svog stana kao isisane školjke… Seronjo impotentni… Evo ti i za mene koja bih isto to katkada željela učiniti, samo kad bih se usudila. Udarac u prepone za mene, koja sam morala biti dobra, pristojna, uviđavna.

To sam mislila dok sam šutke mlatila po njemu kao luđakinja i dok je Braco štitio lice i prsa rukama, teta je na vratima nepomično stajala i gledala ne miješajući se. Ozbiljno me promatrala, kao da je to oduvijek očekivala, znajući da ja upravo činim ono što je ona trebala odavno učiniti, kad je za Bracu još bilo šanse.

Albino cura konačno je shvatila da je za danas gotovo s čitanjem monografije te se, škiljeći još uvijek u nevjerici pred naletom mog bijesa, pokupila i nestala iz stana, a da to nitko nije registrirao.

Kad sam ga prestala tući, i raščupana i crvena podigla pogled s poda na kojeg sam iscrpljeno sjela, prizor je bio sljedeći: teta je s dogorjelom cigaretom stajala na dovratku u istoj pozi kao na početku, dok su joj se suze kotrljale niz lice. Znala je, osjećala je – da bi nekoga mogao željeti istući, moraš ga dovoljno voljeti. Ili barem ne možeš biti ravnodušan.

Braco je ležao na kauču i nervozno vrtio čuperak kose, a onda se najednom počeo luđački smijati.

– Ludačo luda, luđa si od one svoje lude matere, iste ste, jebo me pas, a što da si me ozlijedila, kozo? – govorio je to, međutim s nekom nježnošću, zainteresiran za tu moju suludu akciju na neki neobičan način.

Mirela Španjol Marković: Drugi peron četvrti kolosijek, odlomak

Nema komentara :

Objavi komentar