Kolumne

subota, 14. travnja 2018.

Tomislav Domović | Oljuštena pozlata



Presahla prašina ljubavni je kovitlac provijan između naših spojenih usana
Ta nerazdvojnost ostavlja male pukotine u koje može se zavući rep mlade gušterice
List loze ili pamučna nit iz moje košulje
I kad sam odlučio, čvrsto odlučio u ovim godinama napokon odrasti
Ti, koja si daljinu vezala čeličnom užadi
Ne olakšavaš mi posao

Ne odvajaš usne, raspjevane cvrčke na mojim iglicama
Ne odvajaš sebe, suštu pripijenost, granični kamen u maču

Tvoja upornost je nagrađena
Nasmijani dječak iz usta na tvoja usta dolazi s kapima ružina ulja
Razgibani mladić u rukama ti donosi srce na staklu
Rastreseni soldat zrnje svježe popržene kave melje nad tvojom kožom
Na trenutak ja nisam spljoštena olupina i čovjek s oljuštenom pozlatom
Ti izdišeš vrijeme
U njegovim ostacima pronalaziš mene
Oživjeli eksponat, obnovljeno kretanje, posrnulog nosača zvijezda
Tvoj usud

Nema komentara :

Objavi komentar