Kolumne

srijeda, 4. travnja 2018.

Luka Tomić | Izgubljena moja


Izgubljena moja
huk vjetra ne prolazi kroz vapaj mog tijela
djeca u sitne sate plaču na mome licu
Majka noći nježno na se čedo zlatokoso privija
i budi u meni slabost, jer nježnost je i tebe u ženu izvila
Moja voljena gubim te kao put što se nastavio u more
Kako je teško vjerovati da otkucaji moji broje tvoje korake
i kad utihnu kao što utihne ptice u kiši,
da ćeš biti tu i protresti me jecajem: diši

O kako je teško vjerovati da me suncem maziš
vodom ljubiš i nebom prekrivaš
kad se hladna praznina
poput snijegom natopljena kaputa, objesi na srce
mjesto tvojih ljetnih ruku

Izgubljena moja, ljubav šiba kroz neznane misli
oblikuje svijet koji je jači od ovoga
pa te dodiruje, i plač moj, i plašt radosti, izgubljena moja
u meni riba si, plivaš po mojim dubinama
poput oblaka ukopanog u nebo, nenametljivo i lijepo
Izgubljena moja
dolaziš u suton mojih riječi
iz kojih se prolamaš kao pupoljak ocvao na tisuće načina
u milijardu boja

Ova pjesma kojom te dozivam
kao stari je običaj koji ne razumijem
pa se ne zanosim dok palim svijeću
na oknu prozora
i svi ti vani brodovi što se ravnaju po mom svjetlu
nesigurno plove

Nemam vjeru da si tamo gdje nema tvoje knjige i priče
jer moja misao je bezvremenska olovka koja o tebi piše

Izgubljena moja, ja sam tvoja lutalica
što se provlači između razbijenih dana
i traži čistinu gdje će sahraniti san o kućici i sreći
Ljubim te medena, slatka si kad svanuću ne daješ za pravo
i braniš noć licem uronjenim u deku
Nestašna mala glavo, od pomisli da bih te moga izgubiti
dođe mi tako slabo
da povraćam smrt iz svoje utrobe kad do života mi nije

Volim te i potrebne su mi tvoje bajkovite ruke
Da ih izgubim, izgubio bi iskru svoje duše
Nevažno bi tad bilo ponovno ugledati dan u nekom drugom svemiru
Ako ne mogu ispuniti svoju dužnost da dah tvoj ukrasim nečim svojim
onda ne postojim izgubljena moja
jer postojim samo na tri mjesta: gdje si ti, gdje si bila
i gdje te trebam čekati

Nema komentara :

Objavi komentar