nedjelja, 22. travnja 2018.

Kate Mitchell | Izdana od svih - ulomak iz romana


Kad ju je Melita smjestila u naslonjač u svojoj dnevnoj sobi i stavila joj šalicu čaja u ruke, Daniela je pokušala duboko udahnuti kako bi skupila hrabrosti da Meliti ispriča što se dogodilo. Melita ju je uhvatila za ruku i strpljivo čekala da prestane jecati. Promatrala ju je s nekom tugom i suosjećanjem, zbog čega je Daniela ponovno gotovo briznula u plač.

– Jesi li bolje? Možeš li govoriti? Reci mi, što se dogodilo? – Melita ju je oprezno zapitkivala.

– Tom želi da se riješim djeteta – prošaptala je Daniela kad je došla do daha.

– Što? – Melitine su se oči raširile od iznenađenja.

– Da, dobro si me čula. Ne želi dijete, ne još – Daniela je dlanovima otirala suze.

– Što ćeš učiniti? – upitala ju je Melita.

– Ne znam – Daniela je slegnula ramenima.

– Imaš li uopće izbora? – Melita je ispustila njezinu ruku.

– Nadam se da će se predomisliti. Zato sam došla k tebi. I njemu treba vremena da razmisli, da se navikne na tu pomisao. To je velika promjena za oboje. Što misliš, koliko će mu trebati? – Daniela je naivno poput djeteta pogledala Melitu.

– Obje ga dobro poznajemo. Sumnjam da će razmišljati na taj način. – Melitine su joj se riječi zabole u srce. Da, Tom se neće predomisliti, uzalud se zavaravala. Da je kanio još jednom razmisliti, to bi joj rekao. Njegove su riječi bile presuda, a ne razmišljanje.

– Što da radim? – poraženo je spustila pogled.

Melita ju je neko vrijeme promatrala.

– Voliš Toma? – obje su znale da je to pitanje suvišno.

– Da, naravno da ga volim. Kakvo je to pitanje? – Daniela ju je pogledala s nerazumijevanjem.

– Onda nemaš nekog izbora – rekla je kruto.

– Ali… – u čudu ju je pogledala Daniela.

– Napravi pobačaj, Daniela. Život je pred vama. Imat ćete vremena za dijete. Osim ako ga na taj način ne misliš zadržati? – na Melitine riječi Daniela se trgnula. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da bi spoznala sav njihov užas.

Nije joj bilo jasno Melitino ponašanje. Umjesto utjehe i potpore, ona se slagala s Tomom. Bilo je očito da svi razmišljaju razumom, osim nje. Treba li uopće tražiti potporu ili unaprijed odustati?

– Misliš da je to rješenje? Pobaciti? Obradovala sam se trudnoći i djetetu, to je moj život, nešto moje. Misliš da bi mi savjest dala mira nakon toga? Bojim se da bi me to dotuklo – pokušala joj je Daniela dočarati svoje osjećaje.

– Ali isto tako dotukao bi te i prekid s Tomom. Bojim se da nemaš izbora – Melitina je logika bila nemilosrdna.

– Razmislit ću – jedva je prozborila Daniela.

Ali uzalud se nadala. Koliko god je razmišljala, našla bi se pred odlukom koju je morala donijeti. Trećeg izlaza nije bilo. Jedina nada koja joj je preostala bilo je da će se Tomovo srce smekšati. Je li to moguće? Melita ju je razuvjerila i prije nego što se usudila povjerovati u to. 

Kad je izišla, nije se osjećala nimalo bolje. Čak je njezin očaj bio veći nego kada je dolazila. Što je sa svim ljudima oko nje? Svi su razmišljali na isti način, mora li i ona tako? Ne. Ako Tom nije želio to dijete, ona ga je željela.

Trebala je vremena. Takva se odluka ne može donijeti naprečac. Nije željela uništiti svoj život na taj način. Vjerovala je da sve može biti drukčije, a još je uvijek postojala šansa za nju i za njezino dijete.
Nije shvaćala, jednostavno je odbijala shvatiti da je Tom toliko bezosjećajan. Nije joj smetala njegova prošlost. Prihvatila ga je zajedno s njom. Njegova dva braka smatrala je nevažnima. A možda je trebala razmisliti o toj činjenici?

Naivno je mislila da je upravo ona ta uz koju će se on zauvijek smiriti, a da mu to nije ni na kraj pameti, shvatila je toga jutra. Dugo je šetala gradom pokušavajući srediti misli.

Nakon duge šetnje, pomalo umorna, ali mirnija, sjela je i popila sok, promatrajući prolaznike. Nikada prije nije toliko promatrala ljude oko sebe. Svako je lice imalo svoju priču. Neke su priče bile vidljive već pri prvom pogledu, a druge skrivene duboko u unutrašnjosti duše. I ona je pripadala toj, drugoj skupini.

Njezine se brige nisu vidjele na njenu licu. I tek je u tom trenutku spoznala da nema nikoga tko bi joj mogao pomoći da riješi životne probleme koji su pred njom. Svatko sam živi svoj život i sam se bori sa svojim nedaćama. Čak i ako bismo našli nekoga tko bi nas posavjetovao, odluka je bila naša jer za svoje postupke sami odgovaramo.

Ustala je i krenula u stan, Tomov stan. Gotovo je ustuknula kada je vidjela svoje lice u jednom od izloga pokraj kojeg je prolazila. Bila je uplakana i uplašena, u očima joj se vidio strah. Iako joj je samoća odgovarala na neki način, trebala je pomoć, savjet, a nije imala komu se obratiti. Bilo je očito da ona i Tom nisu imali isti pojam veze. I sada, on je mislio samo na sebe, a ona je bila odgovorna za još jedna život.

– Stigla si? – Tom joj je otvorio vrata, iako nije izgledao zabrinut. – Gdje si bila?

Njegovo ju je pitanje iznenadilo. Bila je uvjerena da je povjerenje temelj njihove veze i tako se ponašala.

– Kod Melite – kratko je rekla.

– I? – Tom joj je prišao. – Što nije u redu? – Tomovo ju je pitanje zateklo.

Obuhvatio ju je oko struka i pokušao poljubiti. Daniela se izmaknula.

– A što jest? – Daniela je sjela.

Nije imala hrabrosti pogledati ga u lice.

– Koliko god ti nije draga pomisao da se riješiš djeteta, to je jedino rješenje – Tom je sjeo nasuprot njoj.

– Ići ćeš sa mnom? – pogledala ga je s nadom.

– Pokušat ću – rekao je kruto.

– Treba mi tvoja podrška – molećivo je rekla.

– Znam, Daniela. Sve mi je jasno. Drago mi je da si toliko prisebna da shvaćaš situaciju. Ja ne želim dijete, ne još – objašnjavao joj je ono što je bilo tako očito. – Ali volim te, to ti je jasno – uvjerljivo je rekao.

Daniela se trgnula. Istodobno je govorio o ljubavi i planu za ubojstvo. On je bio sudac, onaj koji je donosio odluku o nečijem životu, ali njegova nikako nije bila zadnja riječ. Zašto je pristala na pobačaj? Je li time željela dobiti na vremenu?

Iz njegova joj je ponašanja trebalo biti jasno da je on ne voli. Ako ju je i volio, bilo je očito da s njom nije imao nikakvih planova za budućnost. Kako netko može voljeti a da tu ljubav upotrijebi kao sredstvo za uništenje voljene osobe?

– Da, jasno mi je – rekla je, ne mogavši skriti podrugljivost i razočaranje u svojemu glasu.

– Imamo vremena za dijete – njegov je najjači adut bio proziran.

– Da, u pravu si – rekla je Daniela.

– Volim to što kod tebe uvijek prevlada razum – rekao je s dozom ponosa.

– Da – Daniela je kratko odgovorila.

– Bit ću uz tebe, uvijek ću biti uz tebe – obećao joj je.

Koliko mu je mogla vjerovati? Nimalo, to je dokazao svojim riječima. Ono što je izgovorio, nije bio dokaz ljubavi, nego nagovaranje da se riješi djeteta. A bila je tako sretna kada je saznala da je trudna. Voljela je misliti da je to dijete plod ljubavi, a ne pogreške. Ako je za Toma to bila pogreška, za nju nije.

– Doista me voliš? – Daniela ga je pogledala sa suzama u očima.

– Više od ičega na svijetu – rekao je bez dvoumljenja. – Znam da ne shvaćaš moje postupke, ali se nadam da ćeš ih uskoro shvatiti. Život je tako kratak, a mi bismo trebali još malo uživati u njemu. Ne želim obveze, barem ne još nekoliko godina.

Daniela je kimnula glavom. Još nije donijela odluku, ne onu konačnu, iako je u dubini duše znala kakva će ona biti. Ako je morala birati, učinit će to. Mnogo će joj manje boli donijeti prekid s Tomom, nego ubojstvo djeteta.

Zbog vrijednosti koje su u njoj bile duboko usađene, nije mogla učiniti pobačaj. Odrasla je u obitelji u kojoj joj nikada ničega nije nedostajalo i bila je uvjerena da životne okolnosti ne mogu biti toliko okrutne da tako drastična mjera kao što je pobačaj bude jedino rješenje. Osim ako netko ne misli da je pobačaj jednostavna mjera o kojoj ne treba previše razmišljati, kao što je mislio Tom. Ako je Tom postao krvnik uime ljubavi, ona to nije željela biti.

– Ja ću se brinuti o djetetu – kruto je rekla Daniela.

– Ne, Daniela – Tom je odmahnuo glavom. – Ne želim dijete. Ne želim ga – rekao je odlučno.

– A ako ga odlučim zadržati…

Zastala je kada je vidjela izraz njegova lica. Oči su mu sjale luđačkim sjajem. On je bio osoba koja je navikla dobiti ono što želi, a u tom je trenutku želio da… Nije čak mogla dovršiti ni misao koju je započela. Osjetila je snažnu bol koja joj je parala srce. Ako čovjek izgubi dušu, i uprlja savjest, što će mu sve ostalo? Zar će ostatak života lutati bespućima savjesti? Ne, nikada, to je bila njezina konačna odluka.

Glumit će kao što je to i Tom radio. Otići će od njega jer je to bio jedini izbor.

Kate Mitchell: Izdana od svih, Beletra, 2017.

Nema komentara :

Objavi komentar