petak, 13. travnja 2018.

Bruno Topolovac | Kraj




Kada srce zaboli,
Srce onoga što te voli,
Nema veće muke
Nego bit kriv za suze tuđe

Povrijedila me
Pa sam i ja nju.
Jebeni je ego
Sjebao i mene
I sada nema je više.
Nema više netko
Tko bi čitao što pišem.

Ni papira
Moje riječi nisu vrijedne.
Riječ ravno u dušu dira
Pogotovo ove grube,
Ove moje posljednje.

Njezin miris
Kao da je u zidove ušao.
Čudan osjećaj mi širi
Kao da je duh prošao.

Sve što vidim
Sve što mislim
Su moje zadnje riječi
Moje „ne volim te“
Koje nisam mogao da spriječim.

Odgovor na to
Još nisam dobio.
Samo je želim vidjet,
Jako sam je volio,
Zadnji put joj proć kroz kosu
Obrisat joj šminku na nosu.
Svojim usnama joj prići bliže,
Glatko, kao što klizač kliže
I poljubit je kao prvi put.
Al kad nisam takav,
Bio sam grub i krut.

I sad je nema
Rasjekla se naša vena
I svak je našao svoju cestu.
Uz sebe držim zadnji suvenir,
Njenu omiljenu vestu.
I uz najljepša sjećanja
Napuštam ovaj svijet,
Jer nema goreg osjećaja
Nego kad uvene jedini cvijet
Koji si ikada imao.
Zbogom ljudi,
Zbogom draga
Jednom sam nogom
Već preko praga.
Oči u oči gledam vraga
Dok ti zadnji stih pišem,
Na tvoja vrata, ja više ne stižem.

Nema komentara :

Objavi komentar