ponedjeljak, 19. ožujka 2018.

Luka Tomić | Legao sam na pod


Umjesto na krevet
legao sam na pod
kao da mi je tu oduvijek i bilo mjesto
kao da ne postoje noge koje bi me podigle
ispružio sam se poput zmije
ali tuga i nesreća od mog otrova
nikad nisu postale majke brižne

Teško neko vrijeme
pa sam legao na pod
ne čekajući onaj dobro poznati udarac koji slijedi
i bol koju stvori na popucaloj koži lica
starom gostu nije do dobrodošlice, već do vina

Teško neko vrijeme
ovaj je dan
mete sve što vrijedi
nek mene daleko odbaci od sebe
ali tebe nek ostavi mala djevojko
ti svjetlo si koje mrak opeče
pa se vrati ona večer sa zvijezdama

Teško neko vrijeme
teško i bez ljudi
udara more po obali bezdana
taj zvuk otupljenosti šumi mi u ušima

Teško neko vrijeme za sve
pa sam legao na pod
prepuštajući krevet ispravnom svijetu
što srce u kamen ispravi

Teško neko vrijeme, ne herojsko
junaci se boje za život koji i ne postoji
Legao sam na pod
i dopustio da me strah pobijedi
jer kad ustanem želim najteži njegov uteg
u grob odnijeti

Ostavio sam tanjur vode u vrtu
za žedne ptice
pjesmu čujemo svi, ali život manji od nas
iz pogleda nam izmiče
Na listu iste priče, vaše i moje
legao sam na pod i gledao u nebeski svod
bez utjehe
negdje se događa žetva dobrote i ljubavi
ali danas mi se čini da smo skupili toliko zla
da ne osuđujemo zlo, da ne ljubimo,
da smo nešto manje ljudi, no što je suđeno

Mala djevojko, što svojim svjetlom opečeš moj mrak
da li hrabro sanjaš pupoljak jači od zime
radost u gorčini suze
ljubav u meni, sanjaš li dok koljeno svijeta
pritišće vrat tvojih snova
teško je neko vrijeme
ali budi moja, iako sam onaj iz svijeta čudaka

Nema komentara :

Objavi komentar