Kolumne

subota, 17. ožujka 2018.

Vanessa Šujević | Daleko od svijeta


Sada, u crnoj tišini kojoj se ne vidi kraj, sjedim sama na drvenom šupljem tlu. Promatram zelenilo ogromnih ruku niz koje teče ocean. Blistav zrak, spojen s toplinom skrivenog sunca, oko mene stvara ogrtač čarolije u kojoj je sve moguće. Promatram pticu što raširenih krila leti nad mojim mislima i svojim nježnim cvrkutom vraća tračak nade.

Daleko od svijeta, daleko od poznatih lica, potpuno sama stapam se s divljinom. Svoje nago snježno tijelo polažem na mekanu boju jezera i poput labuda mirno prolazim kroz snove. Sklapam oči.

Tražim imena osjećajima koji se kotrljaju mojim srcem. Maleni mrav donosi mi bijelu knjigu čije stranice čekaju da budu ispisane. Ali ja ne govorim njihovim jezikom, ja ne zapisujem njihovim životom.

Daleko od svijeta… ostajem u tišini.


Nema komentara :

Objavi komentar