Kolumne

subota, 10. ožujka 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Astrid

Piše: Božana Ćosić

Moje ime je Astrid, mama mi je Venera, a tata Mars. Nitko me ne voli, nitko me ne shvaća ozbiljno, nitko ne obarća pažnju na mene. Plovim kroz život burnim vodama i sama, samcata se borim protiv oluja...  Naravno, šalim se. Idemo ispočetka. Moje ime je stvarno Astrid, ali mama mi je Emilija, a tata Hrvoje. Svi me vole, ali me možda baš i ne shvaćaju ozbiljno koliko bi trebali. Ne plovim sama kroz život, kada naiđu oluje imam se na koga osloniti i tražiti pomoć. Ono što smatram problemom je upravo nedostatak shvaćanja... pa da kažem ponešto o sebi kako biste vi shvatili o čemu govorim.

Imam devetnaest godina i završila sam ugostiteljsku školu. To je nekako bilo realno s obzirom na to da mi se roditelji bave ugostiteljstvom. Naime, već petnaest godina su vlasnici restorana. Ispočetka nije bilo bajno, ali upornost im se isplatila.

Moji roditelji su prošli svašta u životu, većinom u mladosti, odnosno, prije mog rođenja. Radili su po restoranima, pa čak su jedno vrijeme imali vlastiti kafić koji im je donio samo nevolje. Nikada ništa od mene nisu skrivali pa sam upoznata i s činjenicom da mi je tata zbog tog kafića, zbog Glamura, završio u zatvoru. Srećom, sve je dobro prošlo, dokazala se njegova nevinost i oboje su vjerovali da za njih počinje neko novo doba, nove borbe, ali one borbe koje će donijeti samo dobro. Ali nije bilo tako. Zaposlili su se u jednom restoranu, međutim, pošto je mama bila trudna ubrzo je prestala raditi. Živjeli su u tatinom malom stanu i mogu slobodno reći da su se svojski borili kako bi krpali kraj s krajem. A onda se desilo nešto neočekivano, nešto na što ni u ludilu ne bi računali – dobili su na lotu. Nije to bio neki iznos za pasti u nesvijest, ali mogli su krenuti ispočetka, ostvariti zacrtane ciljeve i osigurati budućnost. Kupili su kuću, a onda i restoran. Tada sam imala četiri godine i naravno, ništa nisam shvaćala. Kao što rekoh, nije to bio prevelik iznos pa su oboje morali raditi u vlastitom restoranu. I bila je to sjajna investicija. Sada odlično stojimo i iako još uvijek oboje rade nije kao nekada, većinom su u restoranu zbog navike, ali i čiste logike – što bi plaćali dvije osobe više kada ne moraju.

Sada pomišljate da mi je život bio bajka, i jest na jedan način. Dok nisam krenula u školu čuvala me baka. Nakon što sam krenula u školu većinom bi po svršetku nastave otišla u restoran. I to je bilo super. Bila sam glavna u kuhinji. Bila sam preslatka djevojčica koju su svi obožavali, ispunjavali želje što se tiče hrane, štipali za obraze, dopuštali mi da se igram tamo gdje i ne bih baš smjela (kao što su radne plohe), i za razliku od svojih vršnjakinja živjela sasvim drukčiji život. Mogla sam se hvaliti kako mi roditelji imaju restoran i kako vrijeme provodim u njemu, a ne pod strogom paskom pod kojom su one živjele. Za razliku od drugih nisu me tjerali učiti, nisu mi visili za vratom, ne zato što nisu htjeli, nego nisu imali vremena. Obično bi mi usput dok bih sjedila za svojim malim stolićem u skladištu govorili da napišem zadaću pritom ne znajući da mi je redovno osoblje iz kuhinje pomagalo.

I kako god se činilo, bilo je to lijepo vrijeme. Možda neprikladno za dijete, ali upravo sam zbog toga uvijek bila korak ispred svih. Brže sam odrasla, uozbiljila se... Nisu me zanemarivali kako ste iz svega mogli izvući, naprotiv, roditelji su mi divni, trudili su se da mi ništa ne nedostaje i svako slobodno vrijeme posvećivali su meni, ali sada je došlo vrijeme kad sam stvarno odrasla što je sve promijenilo. S obzirom da sam odlučila „pauzirati“ od daljnjeg školovanja, počela sam raditi u restoranu. Nije mi teško, super je kada su ti roditelji šefovi, ali koliko je to prednost, toliko je i mana. Odlično nam ide, ali za to je potrebna žrtva. Kada bismo se samo u jednom trenutku opustili i samo malo zanemarili obveze, to bi se itekako odrazilo na poslovanje.

Zbog restorana i djetinjstva kakvo sam imala mnogi su mi zavidjeli. Sada mi zavide što imam posao, ali oni ne znaju, isto kao što ne znaju mama i tata da to nije bio moj san. Nisam snila o radu u restoranu. Nije to ništa što smatram manje vrijednim, ali ne mogu zamisliti čitavi život na jednom mjestu, ne mogu se zamisliti okovanu jednim poslom. Imam planove za budućnost i uskoro ću ih iznijeti roditeljima. Ne znam kako će to prihvatiti, ali poznavajući ih znam da će me podržati, jer itekako znaju kako je kada čovjeka sudbina odvede na put kojim nije htio kročiti.

Toliko za sada od mene.

Nadam se da ćete me pratiti i kada sam već odlučila podijeliti svoj život s vama, podržati i možda najvažnije, razumjeti.

Vaša Astrid!


4 komentara :

  1. Samo hrabro, velika je stvar što si uopće izrazila na glas što želiš u životu. Drugi korak, a to je reći roditeljima, je stepenica prema uspjehu. Samo naprijed lagano neka te snovi nose. Očekujemo nastavak. Pozdrav ��

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala.Mada moram napomenuti da je dnevnik u potpunosti izmišljen.
    Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši