subota, 10. ožujka 2018.

Sven Adam Ewin | Ponekad odlutam

















Ponekad odlutam u mislima,
U davno djetinjstvo.
Uskrsnem oca i majku,
I djeda,
I još ponekog dragog.
I čarolija krene.
. . .

O svetom Anti procvjetaju bijeli ljiljani.
Dok mirišu,
Vadim mlade laste iz gnijezda
I bacam ih visoko u zrak da konačno prolete,
A one jedva odlepršaju u susjedovo dvorište,
U kojemu uvijek drijema veliki, crni mačak.

Gorko proplačem cijelo popodne,
U metlinama, u vrtu.

Predvečer,
Vozim se s djedom u polje,
Po djetelinu za konje. On i ne sluti,
Da sam ja već davno otkrio tajnu njegovih godina,
Ali se bojim neće li iznenada zaustaviti konje,
Zagledati se u moje lice I upitati me:
- Je li, bogati!
Kako su ti djeca? Kako unuci?

I doista!

On zaustavi konje,
Izvadi lulu,
Propuše kamiš,
Napuni duhanom,
Sabije palcem,
Kresne šibicu,
Zapali,
Povuče,
Otpuhne,
Uzdahne,
I kaže:
-Sve ti je to dim, mišu moj!

Pa šicne konje
I mi krenemo dalje.

Kad se krave vrate s pašnjaka,
Majka mi daje da pijem toplo mlijeko iz muzlice.
- Imaš bijele brkove! – kaže. I smije se.
A onda se odjednom zagleda u me,
I prestrašena,
Brzo odlazi u kuću,
Neprestano se križajući.

Vidjela je moje lice.

U školi učimo množenje do trideset.
Jakov zna već do sto.
I dok mlada učiteljica zamišljeno gleda kroz prozor,
Mi brbljamo. Zovem Jakova: - Jakove! Jakove!
Imam novi kliker! On se okrene, dugo me gleda,
A onda odjednom pokrije oči rukama i zaplače.

Prepoznao me je u licu starca.

Od zadnjeg dana škole
Narastao sam dva centimetra.
Sada mogu glavom dotaknuti srednju letvu
Na vratima kokošinjca. Navečer,
Kad se šišmiši razlete nad selom,
Bacamo na njih čičke,
Oni polete za njima kao za kukcima,
Zalijepe im se krila i padnu u jarak, u sljez,
Ali se nitko ne usudi uhvatiti ih u ruku. Grizu.

Poslije se igramo "žapca-lapca",
I "došla majka s kolodvora",
Ili "mućkog jajeta",
Ili "zmije"
Ili "vojske".

Kad se koje dijete u polumraku sudari sa mnom,
Zagleda se u moje lice,
I preplašeno prošapće:
- Faljen Isus i Marija!
Pa brzo pobjegne u mrak.

A ja?

Što li ću reći mojima, kad se vratim?
Pitat će me: - Kako si mogao biti tako okrutan,
Pa otići bez nas tamo gdje nas nema,
Tamo gdje smo
Rasuti
U travi, mlijeku, zemlji, vodi i zraku,
Još sabijeni u vremenu koje će tek doći?

Bože, hoće li mi moći oprostiti moji uskrsli i moji mrtvi,
Što ja ponekad odlutam
U mislima
U ništavilo,
Gdje jednih više nema, a drugi još nisu?

Gdje sam tako sam.
Bos.
I bez štapa.

Nema komentara :

Objavi komentar