Kolumne

utorak, 13. veljače 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

                                      
Malo o Goodreadsu, Shelfariju (i meni)

Piše: Clara C.
     
Volim Goodreads. Goodreads je super i simpatična stvar, totalno.
Ako se definira kao društvena mreža, odlična je jer nudi sve što nude i ostale za satisfaktorno provođenje vremena, ali za razliku od njih, filtrira sve sitne iritacije, hiperprodukciju  (vrijednosno) praznog sadržaja i neželjeni senzacionalizam.

Profil na Goodreadsu otvorila sam sad već davne 2014., a uživila sam se tek sad.

Bilježenje knjiga koje čitam, povremeno ocjenjivanje i recenziranje i kritiziranje kroz apsolutnu subjektivnu prizmu, tako je zabavno i sad sam si tomu uzela maha. Kada to kažem, mislim reći da mi se možda vraća vjera u korištenje knjiških virtualnih sadržaja.

Ovo me igranje na Goodreadsu vratilo u zlatna vremena Shelfarija kad je svijet bio mlađi, ja takva skupa s njim, a moj entuzijazam za dijeljenje ljubavi za knjige sa širom zajednicom, visok.

Pokojni Shelfari bio je moja najdraža stranica ili ako je, društvena mreža za knjige. Danas se ni ne sjećam kako sam do njega došla, ali sjećam se da mi je bio važno stanište u bilježenju pročitanih knjiga. U principu se ni po čemu nije razlikovao od Goodreadsa, ali manji mu se broj ljudi priklanjao. Činjenica je da nikad nisam imala ništa protiv Goodreadsa, ali ako se već mora birati, bila sam tim Shelfari u duši.

Nakon najmanje dvije godine mog revnog korištenja Shelfarija, počeli su problemi koji su ga naposlijetku ugasili. Mislim da nisu imali šanse pored daleko popularnijeg i raširenijeg Goodreadsa i neko se vrijeme osjećalo propadanje u inovativnosti, interakcijama članova i nedostatka obilnog sadržaja koji narušava zadovoljstvo posjeta. Sve to u odnosu na Goodreads, naravno.

Shelfari je imao više duše. Nije bio tako cool, nije bio tako pregledan i estetski atraktivan kao svoj konkurent (ili prijatelj po području interesa – tko sam ja da tako neiformirana definiram njihove odnose), ali odisao je nečime.

Bilo je fora to što je imao vizualnu reprezentaciju stvarne police s knjigama, tako da bi se, logično, one knjige koje bi dodavao, čitao ili htio pročitati, našle na toj polici pa bi njima mogao prebirati kao što to radiš po svojoj fizičkoj polici.

Kako je vlasnik te stranice bio Amazon, odjednom je postalo obavezno imati Amazon profil da bi se ulogirao u svoj Shefari. Do tada je bilo opcionalno, tvoj profil na Amazonu mogao je biti platforma za aktivaciju Shelfarija, ali mogao si se bez toga koristiti mailom i najjednostavnije otvoriti račun. Međutim, kad se to ukinulo i kad više nisi imao pristup vlastitom računu koji si koristio toliko dugo, napravila sam s istim tim mailom svoj Amazon profil.

Kunem se, s istim mailom. Koji je automatski trebao povezati moj postojeći račun jer je takva bila nova praksa. Ali nije. S istim mailom dakle, Amazon je nekako uspio ostvariti simultanu egzistenciju nekog praznog novog računa i mog postojećeg kojem više nisam imala pristup, iako je i dalje bio vidljiv na stranici.

Kako tom problemu nije bilo rješenja, to me stvarno naljutilo jer je to bio kraj mog Shelfari iskustva. U toliko vremena, toliko se skupilo ocjenjenih knjiga, emocija, datuma završetka čitanja i nasljeđa jedne dimenzije mene. S istom stvari mogla sam nastaviti s novim profilom ili radikalnije, otvarenjem računa na Goodreadsu, ali do toga mi nije bilo.

Ne tako dugo nakon toga, Shelfari je u potpunosti propao i nudila se mogućnost da se podaci skupljeni na njemu stope s tvojim Goodreads profilom (ja naravno, nisam mogla to napraviti zbog prethodnog problema), pa je ugasivši se, nestao i moj stari profil i sve te online uspomene.

Nakon toga, formalno sam koristila Goodreads i shvatila da je zapravo stvarno bolji i da ima opcije koje sam prvotno mislila da nema, ali činjenica je da nisam nikada više aktivno bilježila svoje čitanje i misli o knjizi.

Čak i u 2017., bilo mi je groteskno iz nekog razloga gledati sve te Goodreads izazove, rasprave i neumornost u promoviranju čitanja kao važnog dijela života. Odnosno, bilo mi je lijepo gledati sve to izvana, ali nisam mogla poistovjetiti sebe s mogućnošću bivanja aktivnim sudionikom.

I onda, „wild in nature, open for change“ & „living on the edge“ kakva jesam, dobila sam misao da to ove godine promjenim. Ne znam otkud mi je to došlo, ali pomislila sam da bi moglo biti zabavno probati stvarno sudjelovati, i za svoju dušu bilježiti pročitane knjige na toj stranici. Jer za razliku od moj prijašnjeg pasivnog djelovanja, to je bila promjena i zanimalo me kakav bi to bio osjećaj nakon dugo vremena.

Moj zaključak je, iako je tek veljača, da ta stranica dobiva pravi smisao tek kad počneš javno dijeliti svoju čitalačku stvarnost i da je zabavnije na taj način pristupati.

Ukratko, jednom Shelfari, uvijek Shelfari. Pa makar i u drugom ruhu.

Nema komentara :

Objavi komentar