Kolumne

četvrtak, 8. veljače 2018.

Robert Janeš | Doppelgänger


Doppelgänger - Autor: Robert Janeš
(pa imaš ključ, ta uđi već jednom!)

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…

Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i guguće.

Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“…

Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz. Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…

Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.

„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih.

Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište. Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nikad nisam bio najbolji u toj igri, ali kako bih i mogao biti pored njih koji je igraju u sve svoje slobodno vrijeme. Seki, Rifše, Gec, Čina i ja. Svi iz istog razreda. I Janbo. Najprgaviji među nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kamenicama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama. Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje polako ali sigurno rastu. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!

Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljuti kad je takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)

No danas, sad, u ovom trenu što se otvara, postat će onakav kakvog ga ne volim.

Promašio je jamicu.

„Hej Janbo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno dečki.

„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu. Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih dugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)

„Vrati mi pikulu, Janbo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“

„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“

Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik. Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Janbo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…

Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Janbova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.

Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.

„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“, naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.