Čovjek je skupina oblika
unutarnjih posuda u posudama
ispunjenim pravdama i nadama
Razdvajamo poglede
Raštrkana jata ptica
Radujemo se svježini odbačenih latica miloduha
Srećemo na kršu planina oblizanih vjetrovima
Proderotine blijedih lica preko plavog platna
Hodamo ulicama rasvijetljenim tek u pukotinama tmice
Kompozicije žutih vagona na razbacanim kolosijecima
Poput ticala ugmizalih kroz razbijena stakla
Domovi putnicima u prolazima između dvije vječnosti
Slaba svjetla skladaju titraje sjenama na lebdećoj prašini
Zašto su polja poda mnom tako pretiho štura
Sparušene trave nadvisuju zgarišta
Hoće li se čuti pjesma šturka u jaronosnom ljetu
Hoćemo li se sutra voljeti kao jučer
Danas je tako uporno konačno
Sutra je neodoljivo vječno
Palimo svijeće plamene samoće
Ovoštane suze bisere se na obrazima
Šačica zemlje u kamenim čašama
Podivljalo cvijeće bere znakove života
Zašto su ljubičaste livade snova tako jalovo tihe
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.